Zavjet šutnje o nestalim ubija i preživjele / Kraj potrage za bratom: Imala sam 11 godina, znam samo da su nas napali…

U Visokom je u srijedu identificirano devet žrtava ekshumiranih iz masovne grobnice u Kalinoviku, a radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti koje su 1995. nestale na području Bratunca, Srebrenice i Zvornika. Žrtve su najprije identificirane putem DNK metode, a potom su njihov identitet potvrdili i članovi porodica. To su: Dedić Džemil (1962), Fehratović Mevludin (1974), Halilović Almir (1975), Ibrahimović Smajo (1938), Mehinović Idriz (1950), Merdžić Edhem (1948), Muminović Elvir (1978), Mustafić Muriz (1967) i Rahmić Mensur (1976).

Sve mi je teže

Tokom obrade posmrtnih ostataka, na pronađenim lobanjama utvrđene su povrede nastale od metaka sa stražnje strane, na zatiljku, što zapravo ukazuje na to da su žrtve usmrćene metkom u potiljak, a prema načinu na koji su tijela bila raspoređena, utvrdili su stručnjaci, najvjerovatnije su žrtve na taj lokalitet dovezene, a potom likvidirane. Najmlađa identifikovana žrtva u vrijeme ubistva imala je 17, a najstarija 58 godina.

Jasmini Rahmić, čiji je brat Mensur među tih devet žrtava, vrijeme ne liječi rane. Kaže da joj je iz dana u dan, iz godine u godinu, sve teže. Sjeća se te 1995, kada je brata vidjela posljednji put.

– Imala sam tada 11 godina, znam samo da su nas napali i da su svi krenuli gdje je ko mog’o. On je otišao preko šume sa ocem koji se uspio vratiti, a od Mensura ni traga ni glasa. Otac je ubijen u Potočarima, poslije smo ga ukopali, a za bratom smo tragali sve ove godine. Majka i ja smo se, zajedno sa moje tri sestre, uspjele spasiti. Imala sam i najstarijeg brata Mesuda, koji je također ubijen, jer je išao kroz šumu. Njegove kosti smo uspjeli pronaći i ukop je bio 2013. Pomiješane su emocije i teško mi je, a i drago, jer ćemo, ako ništa, znati gdje mu je grob, otići da proučimo Fatihu. Vrijeme ide, a rane se ne liječe, kaže Jasmina, koja s majkom, mužem i troje djece živi u općini Ilidža.

Ona je dala svoj pristanak da se brat ukopa na kolektivnoj dženazi u Potočarima 11. jula.

Samir Vranović, predsjednik Udruženja Istina – Kalinovik ‘92, kaže nam da su na osnovu traženja nestalih iz ove općine, gdje se traga za ukupno 42 osobe, došli do informacija da se tijela nalaze na rijeci Bistrici ispod Dobrog Polja.

– Mislili smo da postoji mogućnost da se radi o našim žrtvama zločina u Kalinoviku, koji su se desili na mjestima Ratine štale, gdje su se nalazila 24 ubijena lica. Međutim, kasnije smo pronašli još četvero, jedan je ostao živ, tako da tragamo za još 19 članova porodice koji su ubijeni nedaleko od te lokacije, kaže nam Samir, koji za ocem Salkom traga još od augusta 1992, kada je i ubijen.

 

– Prilikom iskopavanja na terenu, u saradnji sa Tužilaštvom i istražnim organima SIPA, gdje je kopanje trajalo skoro pet mjeseci, došli smo do informacije da se ipak ne radi o kostima naših članova porodica, nego o Srebreničanima koji su dovučeni za vrijeme genocida u Srebrenici 1995. i na toj lokaciji ubijeni, a tijela bačena u kanjon Bistrice, priča nam Samir, za kojeg je svaka nova masovna grobnica nada da će pronaći najmilije.

Za zločine u Kalinoviku osuđeni su na ukupno 87 godina zatvora: Neđo Zeljaja, Ratko Bundalo, Slavko Lalović, Đorđislav Aškraba, Novica Tripković, koji je dobio osam godina, a nedavno je osuđen na devet godina, iako se očekuje pravosnažnost, te jedan za silovanje Dalibor Krstović Dado, koji je bio pripadnik rezervnog sastava policije.

Krivci šute

– Ključna dva čovjeka koja treba uhapsiti su predsjednik Kriznog štaba Grujo Lalović, koji je tada rukovodio izvršnom vlasti, a koji se nalazi u Srbiji i ovih dana bi državno Tužilaštvo, jer smo prikupili dovoljno dokaza, trebalo podići optužnicu i Sud BiH je potvrditi, a kasnije da se suđenje nastavi u Srbiji. Tu je i Boško Govedarica, načelnik policije koji je bio u Kriznom štabu, a koji se nalazi u Srbiji, kaže Vranović.

U Institutu za traženje nestalih osoba ističu da se u BiH još traga za 7.633 nestale osobe. Napominju da je najveći problem, kada je u pitanju pronalazak nestalih, nedostatak tačnih informacija o lokacijama masovnih, zajedničkih i pojedinačnih grobnica.

– Oni koji zasigurno imaju informaciju o lokaciji koja skriva žrtve, ali i tragove počinjenih zločina, šute, a mnogi i umiru i tajnu odnose sa sobom. Strah od sankcija ili pak od osjećaja da će iznevjeriti neke vladajuće ideologije doveo je do zavjeta šutnje o počinjenim zločinima i lokacijama grobnica, kaže Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta, i dodaje kako su joj članovi porodica nestalih osoba u više navrata kazali da ih više nije briga ni za optužnice ni za zločince i da trideset godina poslije žele samo ukopati kosti najbližih.

– Međutim, kako se čini, oni koji ne sarađuju i ne pristaju na nagodbe su zapravo optuženi ili oni protiv kojih se vode procesi, jer u najvećem broju slučajeva ne žele dati informacije u zamjenu za manju kaznu ili olakšavajuću okolnost u sudskim postupcima, napominje Fazlić.

Sandra Šoštarić, forenzički koordinator Odsjeka za arheologiju i antropologiju ICMP-a za zapadni Balkan, govori da je uloga njihovog tima da pruži tehničku asistenciju Institutu, odnosno Tužilaštvu BiH, pri ekshumacijama i obradi slučajeva posmrtnih ostataka.

 

– U tom slučaju, direktno pružamo tehničku asistenciju vještaku sudske medicine koji je dužan obraditi te slučajeve, da uzme uzorke za analizu DNK. Međutim, često su slučajevi kompleksni, kao ovaj u Kalinoviku, jer se radi o skeletiziranim ostacima koji su prilično izmiješani. U takvim slučajevima uskačemo sa znanjem i iskustvom, navodi Šoštarić.

Potkoljenične kosti

Na konstataciju da su žrtve pronađene u masovnoj grobnici u Kalinoviku zapravo žrtve genocida, odgovara:

– To ne bih nazvala masovnom grobnicom, jer nije bila rupa u zemlji u koju su tijela bačena, nego se radi o padini, prilično strmoj, gdje su bačena i prekrivena velikom količinom šute. Posmrtni ostaci se nisu nalazili na jednom mjestu, bili su prilično razvučeni duž padine. Sama ekshumacija je trajala oko mjesec, u junu prošle godine i bila je jako naporna zbog samog terena. Morali smo postavljati užad kako bismo se držali i vršili ekshumaciju, jer su se posmrtni ostaci nalazili na više različitih mjesta i neki od njih bili su prilično nedostupni. Čišćenje šute i kamenja je morao vršiti bager, a kad se došlo do posmrtnih ostataka, počelo je ručno iskopavanje. Prilikom antropološke obrade određeno je da je minimalan broj pojedinaca koji se nalaze u tom skeletnom inventaru deset i to na temelju broja cjevanica, odnosno potkoljeničnih kostiju, pojašnjava Šoštarić.

Iz Tužilaštva BiH su nam rekli da je za ekshumaciju u koritu rijeke Bistrice izvršena DNK analiza i utvrđen identitet ekshumiranih osoba, a da je procesom DNK analize utvrđeno da se radi o žrtvama s područja Srebrenice, stradalim u ljeto 1995.

 

– Posebni odjel za ratne zločine nastavit će aktivnosti na utvrđivanju svih okolnosti ubistva navedenih osoba, s ciljem identificiranja i procesuiranja počinitelja zločina, kaže Boris Grubešić, portparol Tužilaštva BiH.

Inače, pomenuti odjel je u dosadašnjem radu podigao optužnice koje se odnose na genocid i ratne zločine na području Srebrenice u oko 30 predmeta, sa nešto više od 60 optuženih osoba. Dio predmeta pravomoćno je okončan, a za neke suđenja još traju. Izrečene su pravomoćne kazne od više stotina godina zatvora, ističu u Tužilaštvu BiH.

 

 

Oslobođenje