Hadžihanuma Emira Bašić o ramazanima, mukabelama, iftarima i očevom emanetu

Nasmijana i vedrog lica kaže nam da joj ramazan donosi samo lijepo i lahkoću sa kojom se budi i provodi dane.

Posti i u svojoj 77. godini, a sjeća se da je prvi put zapostila još dok je u mekteb išla.

– Rođena sam na Alifakovcu, prekoputa Hadžijske džamije, a u mekteb sam išla kod Fate Fočakovke. I 1952. godine zatvorio se mekteb, ona plače i kaže: “Djeco nećete dolaziti, sve se zatvara”. Na Alifakovcu smo živjeli do 1960. godine. Vršile su se pripreme za ramazan, kuće se radile, pripremalo se, suđe se kalajisalo. Najbitnije je bilo obići komšiluk pred ramazan, u ulici svaku kuću i desnu i lijevu stranu posjetiti. Uoči početka ramazana mi se veselimo, a u kući u kojoj smo živjeli bilo i katolika i pravoslavaca, ali družili smo se, pazili se. Kada su njihovi praznici, obilazili se, isto tako i za naše praznike – priča hadži Emira.

Kaže da se sjeća teravija na koje je išla sa svojim komšinicama dok su još djevojke bile.

 

– Sjećam se korza, to nam je nešto posebno bilo. Ujutro do sabaha smo znali sijeliti. Petnaesti dan ramazana, Dan pobjede na Bedru i vidim raja ide do hamama, kažu idu Merhemićima, kod njih se klanja i uči se Bedrija, pa i mi s njima. Imali smo Hadžibajriće, Moriće, Mulahasiloviće, sa svima smo se pazili, sa svakim si se znao. Nije džaba Antun Hangi opisivao običaje u Bosni i Hercegovini, a posebno u Sarajevu. To su bile avlije, kaldrme, ljepota – navodi hadžinica, a 60. godine, kaže, njena porodica odselila je na Marijin Dvor.

Navodi da je u novom naselju bilo sve drugačije, kao u drugom gradu.

– Išli smo u džamiju na Goricu, bila je zapuštena, pa se otac posvetio toj džamiji da se vrati u upotrebu, ne može se bez teravije, bez naših običaja. Otac mi je bio više od 50 godina mutevelija te džamije. Otac bi reci obrazovanje vam niko ne može oteti, a nas je bilo troje djece i svi smo visokoobrazovani – kaže hadžinica.

– Tu smo zatekli bulu Habibu Odobašić i ulica se zove po njenom mužu Odobašina. Ona je najstariji stanovnik bila 1963. godine. Pa bi nas cure okupi pred ramazan, vi meni uradite po kući, a ja ću vama istiharu klanjati – priča kroz smijeh hadžinica.

Kaže da je danas dosta toga drugačije, da se i komšiluk slabije poznaje, slabije se druži, a da je jedan od krivaca i moderna tehnologija.

Priča nam kako je bula Fatima Fočak tada učila tevhide na koje su rado išli.

– Ona i njen muž Mujezinović bili su u Kairu i ona je usavršila hadise koje nam je pripovijedala, a mi smo letjeli u džamiju da je slušamo. A sada nam je mnogima izgovor i korona, pa se slabije i u džamiju ide – navodi te dodaju da su obavezno išle i na mukabele.

Hadžinica kaže da se na ramazansku sofru uvijek stavljala čorba, pa topa, te nešto zaliveno, halva, pa razvaruša, sogandolma, razne dolme, a navodi da do 60. godine nije bilo somuna.

– Bile su pekare, hljebove smo kupovali, ali smo pravili i pogače da budu vruće za iftara. I hljeb i baklave su se pred bajram nosile u pekaru da se peku, pa i brat i ja ne možemo sve ponijet koliko se toga spremi. A na Malom Alifakovcu bio stariji pekar pa moraš stajati dok se to peče da ne izgori. Za ručak (sehur) se pravila pita, uglavnom sirnica, kaži bi mati da je to lakše, a da nas drži preko dana do iftara. Družilo se, i kući se iz džamije išlo, pa se sijeli do sehura – priča nam hadžinica, te nastavlja:

– Sad imamo somune tradicionalno, vidimo redove pred pekarama. Uoči mubarek noći palile su se svjećice male šarene. Svi se okupimo u kući, pa bi otac poslije akšama stavio svjećicu u jabuku, pa dođu i djeca iz komšiluka, a kad zapali svjećicu, mi zamislimo želju, u međuvremenu miješa se i halva – kaže hadžinica Minka.

 

Hadžinica sada iftare dočekuje sa kćerkama Samrom i Azrom, njihovim porodicama i unučadima. Svaki dan ide u džamiju na mukabelu, a kaže da sebi za iftar ne pravi puno hrane, već onoliko koliko može pojesti, čorbu i topu.

Priča nam kako je 2008. godine bila na hadžu, u Meki i Medini, a da joj je to ostao emanet od oca.

– Otac je preselio 2007. godine u 95. godini i ostavio mi emanet da obavim hadž, ja sam sljedeće godine odmah otišla dok sam u kuvetu bila, da obavim i petu islamsku dužnost i ispoštujem očev emanet – kaže ova Sarajka.

Pitamo hadžinicu da li je danas drugačiji vakat došao i gubi li se tradicija.

– Jest, ja se sjećam Ešrefa Kovačevića koji je govorio da od kada su žene otišle na posao da je sve drugačije. Čim nema domaćice, ko će spremati, raditi, obilaziti. Sve je nama danas ovo zbog tehnike i tehnologije. Niko sada nikog ne zove da se sijeli poslije teravije, vjerovatno žene na posao, drugačije obaveze. I ja sam u Energoinvestu penziju zaradila – kaže hadžinica Minka.

Kaže da je kćerke u islamu odgojila i da one nastavljaju tradiciju.

Ispraća nas hadžinica i zove da joj dođemo kada joj procvate cvijeće u bašči pa da se i kahva popije, a do tada ostavljamo je da u zdravlju i rahatluku posti i ibadeti i dočeka, ako Bog da, Bajram.