Je li Putin spreman koristiti nestrateško nuklearno oružje: Odgovor su ovi dokumenti

Može li Kremlj upotrijebiti taktičko, nestrateško nuklearno oružje za pobjedu u ratu – jedno je od pitanja koja ovih dana najviše zabrinjavaju, a koje je komentirao politolog i vojni stručnjak Pavel Luzin.

U intervjuu za Meduzu objasnio je po čemu se nestrateško nuklearno oružje razlikuje od strateškog i kolika je vjerojatnost da će se upotrijebiti.

Koja je razlika između strateškog i nestrateškog nuklearnog oružja?

“Pod strateškim nuklearnim oružjem u pravilu se podrazumijeva “klasično” nuklearno oružje koje potencijalnom protivniku nanosi nepopravljivu štetu. Rusija i NATO izbjegavaju izravne vojne sukobe, djelimično zato što obje strane shvaćaju da će u slučaju agresije biti zajamčena odmazda, koja ne može ostaviti ništa živo na planeti.

Nestrateško ili taktičko nuklearno oružje (NSNW) namijenjeno je izravno rješavanju problema na bojnom polju. Današnja ruska vojna strategija pretpostavlja da njegova upotreba ne garantuje međusobno uništenje, odnosno da je to jednostavno snažnije konvencionalno oružje. Ali, na vrhuncu hladnog rata ta je podjela bila uvjetovana jer se vjerovalo da će uporaba bilo kojeg nuklearnog oružja gotovo neizbježno dovesti do potpunog nuklearnog rata, potpunog međusobnog uništenja.

No, od 1969. do 1979., tokom nekoliko rundi pregovora između SSSR-a i Sjedinjenih Država o ograničenju strateškog naoružanja, nuklearne snage s interkontinentalnim dometom izdvojene su kao posebna kategorija, odnosno one koje su sposobne pokriti udaljenost veću od 5500 kilometara. Sve što je imalo manji domet počelo se smatrati nestrateškim nuklearnim oružjem”, prenosi Jutarnji list.

Je li Rusija doista spremna koristiti NSNW?

“U sovjetsko vrijeme zapovjedništvo nikada nije bilo u stanju riješiti problem kontrolirane eskalacije sukoba iz konvencionalnog u nuklearni. Golema vojska (više od tri miliona ljudi, od kojih 600.000 u zemljama Varšavskog pakta i Mongolije) i golemi nuklearni arsenal učinili su nuklearni rat punog razmjera gotovo neizbježnim u slučaju prelaska iz hladnog sukoba s NATO-om u otvoreni sukob. Situacija se promijenila upravo zato što su smanjeni nuklearni arsenal i veličina oružanih snaga te je promijenjen sustav zapovijedanja i upravljanja.

Od ranih 2010-ih rusko vojno planiranje ima koncept “eskalacije do deeskalacije” ili “nuklearne deeskalacije” sukoba. I premda su prije nekoliko godina neki stručnjaci doveli u pitanje postojanje tog paradoksalnog koncepta, tragovi toga se mogu pronaći u nekim dokumentima. Na primjer, članak 37. “Osnove državne politike Ruske Federacije u području pomorskih aktivnosti do 2030.”, usvojene u srpnju 2017., kaže: “U kontekstu eskalacije vojnog sukoba, demonstracija spremnosti i odlučnost u korištenju sile nestrateškim nuklearnim oružjem učinkovit je faktor odvraćanja”.

U dokumentu pod naslovom “Osnove državne politike Ruske Federacije u području nuklearnog odvraćanja”, usvojenom u lipnju 2020., agresija “na Rusku Federaciju korištenjem konvencionalnog oružja, kada je ugroženo samo postojanje države”, jedan je od uvjeta za uporabu nuklearnog oružja. Osim toga, nuklearno odvraćanje ne odnosi se samo na države ili koalicije država koje posjeduju nuklearno oružje, nego i na države koje jednostavno posjeduju “značajnu borbenu sposobnost opće namjene” (članak 13.)…

Ispada da je Kremlj uvjeren da je u stanju kontrolirati eskalaciju i diktirati svoju političku volju u bilo kojoj fazi sukoba. Ovo povjerenje proizlazi iz dva čimbenika. Prvo, danas u ruskom vojnom vodstvu praktički nema sudionika nuklearnih pokusa koji iz osobnog iskustva razumiju čime se zapravo bave i to razumijevanje mogu prenijeti političkom vodstvu.

Drugo, smanjenje nuklearnog arsenala ne samo da smanjuje rizik od sveopćeg nuklearnog rata i nuklearnih incidenata različitih razmjera. To također dovodi do suprotnog učinka: prag na kojem se čini da je NSNW dobro rješenje može se smanjiti. Stoga, u trenutačnoj situaciji, nuklearno oružje Kremlj gotovo po defaultu smatra jednom od prihvatljivih opcija. Uloga osobnog faktora i psihologije konkretnih donositelja odluka veća je nego ikad”.

Šta će se dogoditi ako Rusija i dalje koristi NSNW?

“Materijalne i političke posljedice takvog poteza teško se mogu sa sigurnošću predvidjeti. Ako pođemo od koncepta “nuklearne deeskalacije”, onda to ne uključuje nanošenje ozbiljne materijalne štete, nego je osmišljeno da demoralizira neprijatelja.

Međutim, nema garancije da su ljudi koji su razvili ovaj koncept ispravno razumjeli psihologiju pojedinaca i ljudskih zajednica, s obzirom na tradicionalno slabu humanitarnu obuku ruske vojske i drugih stručnjaka s inženjerskim iskustvom. Barem primjer aktualne kampanje u Ukrajini pokazuje apsolutno nerazumijevanje raspoloženja u ukrajinskom društvu. Ne može se isključiti da će upotreba NSNW-a, naprotiv, izazvati još veći bijes i spremnost da se Rusiji nanese konačni i nepovratni poraz na bojnom polju te da će takva upotreba demoralizirati samu rusku vojsku, rusko vodstvo i društvo.

Ako govorimo o političkim posljedicama, onda se vrijedi vratiti na početak ovog teksta – za većinu nuklearnih sila nema razlike između različitih vrsta nuklearnog oružja. A upotreba NSNW-a od strane Rusije značit će za njih da je Moskva uopće spremna upotrijebiti bilo koje nuklearno oružje.

Odnosno, “nuklearna deeskalacija” u praksi će se pretvoriti u egzistencijalni izazov svijetu, nakon čega će slijediti odgovarajući odgovor. Sve u svemu, ideju Kremlja da nuklearna ucjena može biti uspješna, kao i koncept “nuklearne deeskalacije” sukoba općenito, treba prepoznati kao opasnu zabludu koja predstavlja mnogo veću prijetnju samoj Rusiji nego čak i za Ukrajinu ili bilo koju drugu zemlju”.