U Travniku se zaljubio u svoju ljubav Serafinu, sva tri zemljotresa je prespavao: Jedan dan s 92-godišnjim dementnim čovjekom

Sjećam se Vlade još od vrtića.

On je djed moje bliske, sada dugogodišnje prijateljice Karle. Bio je oduvijek malo luckast, ali tada iznimno energičan i entuzijastičan 63-godišnjak koji je često kasnio po svoju unučicu u vrtić pa su mu tete prigovarale i povremeno ga pogledala onako, kako se kaže, ispod oka.

Nedavno je otišao u penziju nakon 40-godišnje karijere mozganja i logičkog rješavanja kvarova na telefonskim vodovima, bio je inženjer elektrotehnike, u skladu s temperamentom brz kao struja. Nakon srednje škole je otišao s vojskom iz svog malog, ličkog sela Tuk jer su mu ponudili priliku za visokoškolskim obrazovanjem i posao nakon što završi studij, piše Dunja Pantić za portal Pressedan.unin.hr.

• Nitko ne zna kad je deda točno otišao iz svog sela, a bome ni on sam zadnjih 20 godina – priča mi Karla njegova unuka.

Tako je 1950. upoznao Serafinu dok su postavljali telefonske vodove u Travniku pa su se ubrzo vjenčali.

• Prije tog je živio u Dubrovniku, ali kad je vidio mamu, zaljubio se i ostao, a onda su mu ponudili da se preseli u Zagreb, Split ili Beograd, a mi cure smo izabrale Zagreb – rekla je Višnja njegova kći.

Posao ga je vodio po cijeloj Jugoslaviji, ali ga nije udaljio od njegove obitelji, žene Finke i troje djece, najstarijeg sina Danislava, kćeri Vesne i najmlađe Višnje.

Vlado je bio šah majstor, na zidovima u njegovom stanu i dalje vise medalje i zahvalnice šahovskog kluba u Travniku. Nastavio je igrati za Prosvjetu kad su se preselili u Zagreb, ali u penziji je najviše vremena proveo sa svojom Šah-ekipom, sportskim novinarom i šah majstorom Marijom Bertokom i njegovom ženom, glumicom Semkom Sokolović.

Obiteljska legenda kaže kako je Vlado u jednom šahovskom turniru igrao protiv šestorice I pobijedio ih sve žmirećki okrenutih leđa, to je vjerojatno bio taj dan kad sam čula tetu u vrtiću kako ga kori jer je po Karlu trebalo doći prije pola sata.

Osim šaha, dobar dio dana je provodio na Dolcu. Bio je iznimno društven i karizmatičan čovjek pa su ga prijatelji koji su prodavali na štandovima često pozivali jer bi im prodaja uvijek rasla, dok bi on rezao naranče popola i dovikivao potencijalnim kupcima.

“Probajte, probajte, ove su najslađe!”, a ne bi nikad uzeo proviziju, nego bi dovukao nekoliko blago trulih naranči kući, pa bi mu Finka stalno govorila “Daj prestani mi to voće trulo donosit, šta da radim s tim?”

Vlado se počeo gubit prije 10-ak godina. Nedugo nakon što su pokopani članovi njegove šah-ekipe, pao je i dobio moždani udar.

Sjećam kad mi je 2012., za vrijeme Uskrsnog ručka Finka ispričala kako je Vlado bos u pidžami krenuo iz Sigeta prema susjednom Trnskom, a ona za njim kad je shvatila da je sam otišao negdje, a cipele ostavio pored vrata. Netko od susjeda ga je na svu sreću pronašao pa su se sreli na pola puta.

“Žvači deda, žvači!”, Vesna ga često mora podsjetiti dok ga hrani.

Prvo što smo, Karla i ja čule još sa vrata kad smo ga došle posjetiti. Vlado se do prije godinu dana još mogao kretati, ustati na doručak i otići na tuširanje pod nadzorom, ali nakon Finkine smrti je vjerojatno izgubio i zadnji dio svoje nekadašnje svakodnevice. Prvo su to bili šah prijatelji, unuci već odrasli pa ih nije vidio svakodnevno, a kad je i Finka otišla ostao je sam u ogromnom stanu s Alzheimerom.

Većinu dana spava ili leži ponekad kaže nešto, kao nekidan dok su ga Vesna i njen muž Darko namještali u krevetu pa je dotaknuo glavom rub i rekao “Joj, puče glava!”

Sjetimo se onog jakog potresa što je pogodio Zagreb u ožujku 2020. i duboko uznemirio velik broj građana, a Vlado ga nije osjetio ni malo.

“Deda je sva tri potresa prespavao”, kaže mi Karla.

Njegova djeca ga posjećuju svaki dan u tri smjene. Danislav je u mirovini pa je zadužen za jutarnju, zatim Višnja dolazi popodne nakon posla, a Vesna navečer jer živi u zgradi pored.

Sad su već umorni od težine njegovog stanja, pjevaju mu, pričaju, kupaju ga i hrane. Vesnin muž Darko ima fleksibilno radno vrijeme pa više puta u danu dolazi popričati s Vladom. On je to već prošao sa svojom majkom prije 20-ak godina kad joj je dijagnosticiran Alzheimer.

Svake večeri mu pjevaju dok ga kupaju i ušuškavaju u krevet kao malo dijete. Pita ga Darko ponekad: “ Deda je l’ znaš kako se zovu tvoja djeca?”, a Vlado nepomično šuti.

• Ajde deda, znam da znaš koliko ih je, dvoje, troje, petero? – pa bi još do prije godinu dana odgovorio “Troje.”, zatim nastavio šutjeti.

Dok bi ga čovjek gledao u njegovim očima se tada još vidjela nekakva pozornost na temu o kojoj se priča, kao da se trudio prisjetiti se.

“Deda, a kako se zovu vaša djeca?”

Vlado opet šuti, ponekad bi rekao Karla ili Darija jer bi se sjetio svojih unučica i pomiješao ih sa svojom djecom.

“Vesna, Višnja i Milij”, ponovio bi mu Darko. Inače, Danisalava od milja zovu Milij.

Kad bi ga vodio na tuširanje dok je još mogao samostalno stajati, Darko i biglica Lou bi dežurali pred otvorenim vratima i pitali svako malo.

“Deda jesi uzeo sapun?“

“Deda, pazi da se na posklizneš!”, pa bi se Vlado veselo hihotao.

Vlado je možda mentalno otputovao, ali mu je ostala iznadprosječna snaga za jednog 92-godišnjaka, tijelo čvrsto drži kad ga se pridigne, a doktori kažu “Mogao bi poživjeti još nekoliko godina, jako je dobrog fizičkog zdravlja.”

Karla mu je pružila prst dok je ležao, a on više nije u stanju reagirati ili prepoznati je kao ni nikog drugog što ih svakodnevno rastužuje, ali kroz pjevanje pjesmica pokušaju napraviti nepopravljivu situaciju boljom.

• Stisni deda, stisni – kaže mu Karla, pa onda on stisne, to je sad kontakt koji je sposoban ostvariti kao kad bebicama pružiš prst pa ga stisnu.

Podsjetilo me to na Edipov ulazak u Tebu kad se susreo sa zastrašujuće Sfingom koja bi ubila svakog tko ne bi znao odgovor na njenu zagonetku.

“Što to ide ujutro na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?” “Čovjek, kao dijete puže na četiri, kad odraste hoda na dvije, a kao starac hoda sa štapom”, odgovori joj Edip.