Putin želi sukob civilizacija. Da li će ‘Zapad’ pasti na to?

Usred izravnog užasa ruske invazije na Ukrajinu, čini se da je proširena ratna zona u Evropi postala zona udobnosti za veći dio američkog političkog establišmenta. U svom obraćanju o stanju Unije, predsjednik Biden je izjavio da, suočeni s agresijom Vladimira Putina, “vidimo ujedinjeniju Evropu, ujedinjeniji Zapad”. On je u pravu. Poljski nacionalisti i birokrati Evropske unije iznenada su braća po oružju. Kod kuće, republikanci i demokrati stavili su po strani razlike u pogledu klimatskih promjena i prava glasa za neprijatelja koji je, čini se, proizašao iz centralne uloge hladnog rata: Carstvo zla ponovno je u maršu u Evropi, piše The New Yor Times.

Ruska invazija također je osigurala geopolitički ekvivalent Kini za NATO. Višegodišnji zahtjevi Washingtona da Evropljani plate svoj dio za sigurnosnu organizaciju koja ih brani naišli su na neviđeno glasovanje u Njemačkoj za povećanje vojnog budžeta svoje zemlje i njezin doprinos savezu. Turska — godinama nevaljala članica NATO-a koja je kupovala oružje od g. Putina i stvarala taktičke saveze s njim — vratila se u okrilje kao članica s dobrom reputacijom, isporučivši bespilotne letjelice Bayraktar koje su navodno frustrirale ruske snage i zatvorile Bosfor i Dardanelski tjesnac za ratne brodove.

Ujedinjenje u Evropi o kojem gospodin Biden govori svakako je stvarno, ali u okrutnom paradoksu, europska kohezija se čini ostvarivom samo daljnjim vezanjem uz jarbol američke moći i prerogativa. Ideja geopolitički autonomne Evrope koja djeluje nezavisno o Sjedinjenim Državama – vizija historijsko draga Francuzima – brzo postaje neizreciva. Iako se ta činjenica ponekad ne registruje u Washingtonu, Evropljani žive u Evropi i procjenjuju svoje prijetnje drugačije od svojih američkih pružatelja sigurnosti, koji su 5000 milja od Moskve. Što više Evropa i Amerika spajaju svoje sigurnosne interese, to manje Evropa može razviti svoje mjesto u svijetu i igrati posrednika između Sjedinjenih Država i suparničkih sila.

No, veći je problem to što “Zapad”, ujedinjen i predan borbi protiv autoritarnosti kakav tvrdi da jest, i sam pokazuje znakove dijeljenja vrlo konfektirane logike g. Putina o civilizacijskom identitetu i sukobu. Rezultat može biti eskalacijsko nadmetanje u kojem se svaki protivnik usuđuje da vjeruje da je njegov napuhani civilizacijski identitet – egzistencijalno – na kocki.

To je zato što je agresija gospodina Putina također oživjela još jednu ideju koja se u posljednje vrijeme borila: zapadnu civilizaciju. U značajnom govoru u Poljskoj 2017., Donald Trump se trudio oživjeti ideju odbrane zapadne civilizacije, ali za zapadne liberale to su bile šuplje riječi čovjeka koji je dovodio u pitanje postojanje NATO-a. Sada se ponovno govori o Zapadu, a njegovi popratni izrazi, “slobodni svijet” i “zapadna civilizacija”, pozvani su na aktivnu dužnost.

Jedna od upečatljivih stvari o zapadnoj civilizaciji je da kao ideja nije posebno stara. Do izražaja je došla tokom Prvog svjetskog rata, kada su anglofoni liberali borbu protiv Njemačke i njenih saveznika — Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva — shvatili kao rat zapadne civilizacije protiv istočnog despotizma. John Maynard Keynes, kozmopolitski liberal, bio je uvjeren da postoji civilizacijski jaz čak i između Nijemaca i Anglosaksonaca, dok su Rusi, iako su bili u savezu sa Zapadom, bili daleko izvan okvira zapadne moderne. Nakon Prvog svjetskog rata, tečajevi o zapadnoj civilizaciji počeli su se predavati na elitnim američkim univerzitetima.

Do početka Hladnog rata, izraz “slobodni svijet” zamijenio je “Zapad” jer je američka moć zahtijevala globalno uključivi transparent koji bi mogao okupiti Južno Vijetnamce, Indonežane i druge u ratu protiv komunističkih “robovskih društava”. Nakon Hladnog rata, međutim, konzervativni američki mislioci, poput Samuela Huntingtona, oživjeli su ideju zapadne civilizacije kao način dramatizacije kako je skup vrijednosti sada pod opsadom novih prijetnji: migranata, terorista i moralnih relativista.

Kraj Hladnog rata trebao je raspustiti podjelu Istok-Zapad. Niko to nije pretpostavljao više od samog gospodina Putina, koji je svojedobno želio pridružiti se klubu Zapada. Kada je prvi put došao na vlast na prijelazu stoljeća, igrao se s idejom da Rusija uđe u NATO, koja sama po sebi nekim čudom nije zastarjela nestankom njena razloga postojanja – Sovjetskog Saveza. “Kada ćete nas pozvati u NATO?” G. Putin je navodno pitao glavnog sekretara saveza, Georgea Robertsona, 2000. godine. Kada je gospodin Robertson objasnio da klub ima proces prijave, gospodin Putin ga je odbio: “Pa, mi ne stojimo u redu s puno zemalja to nije važno.”

U tom razdoblju još se moglo zamisliti da bi i Evropska unija jednog dana mogla uključiti Rusiju. Na kraju Hladnog rata, francuski predsjednik François Mitterand čak je iznio ideju o novoj organizaciji – Evropskoj konfederaciji – koja bi naglašeno uključivala Sovjetsku Rusiju, ali ne i Sjedinjene Države. Tokom prvih godina na vlasti, zapadni političari i novinari su pozitivno gledali na gospodina Putina. Thomas L. Friedman iz The Timesa savjetovao je svojim čitateljima da “navijaju za Putina” 2001., dok ga je Madeleine Albright nazvala “osobom koja može učiniti”, a Bill Clinton ga je smatrao nekim “s kim Sjedinjene Države mogu poslovati”.

Gospodin Clinton ga je možda opisao tačnije nego što je to mislio. Činilo se da je transakcijski stav koji je identificirao ključ za razumijevanje ruskog predsjednika. G. Putin je naslijedio vrlo posebnu viziju onoga što Zapad zapravo jest. Za njega je to, prema Glebu Pavlovskom, bivšem bliskom saradniku, sinonim za liberalni kapitalistički poredak, koji je razumio u terminima sovjetske karikature: značilo je tolerirati oligarhe, privatizirati državne industrije, plaćati i primati mito, prazniti državni kapacitet i imati neki privid podjele vlasti. Gospodin Putin je mislio da su njegovi prethodnici Mihail Gorbačov i Boris Jeljcin propali jer to nisu razumjeli.

Sam gospodin Putin djelovao je kao pametan kandidat na Zapadu u mnogim aspektima. Svjesno se uključio u “globalni rat protiv terorizma”, kasnije dopuštajući Sjedinjenim Državama da koriste njegove baze za rat u Afganistanu, i ugasio “terorističku” pobunu kod kuće. Od dolaska na vlast, g. Putin je također od Moskve napravio uzor fiskalne ispravnosti, a, prema riječima bivšeg pomoćnika, istraživao je ideju o instaliranju dvostranačkog sistema u američkom stilu u Rusiji.

No, kako je ekonomiji koju je predvodio Putin prijetio krah u bonancu, pokušao je poduprijeti državni sektor i okrenuo se sve autoritarnijim mjerama kod kuće. Kako su bivše zemlje Varšavskog pakta pozdravile širenje NATO-a, on se prebacio na civilizacijsko razumijevanje ruskog mjesta u svijetu, koje se temelji na “istočnim” vrijednostima: pravoslavnoj crkvi, patrijarhalnom šovinizmu, antihomoseksualnim ediktima, kao i pojmu većeg etničkog ruskog identiteta čiji je drevni izvor nezgodno Kijev, Ukrajina. Protestanti poput Pussy Riot i drugi koji su izravno udarili na ovaj neo-civilizacijski imidž dobili su brzu odmazdu.

Zaokret gospodina Putina odražava širi fenomen liberalizirajućih ekonomija vođenih autoritarnošću koje pokušavaju popuniti prazan ideološki prostor za koji se činilo da će ga ispuniti zapadno idolopoklonstvo. I u Kini je krajem 2000-ih došlo do zaokreta prema civilizacijskom shvatanju u Pekingu, gdje su uslužni čitatelji gospodina Huntingtona širili pojmove kineske civilizacije u obliku globalnih Konfučijevih instituta ili programa za „kulturno samopouzdanje “, a koji predsjednik Xi Jinping danas izražava u svojoj eliptičnoj “misli”.

Turska je također, pod predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, progurala viziju neoosmanske sfere koja se proteže od sjeverne Afrike do središnje Azije, što je izravno odbacivanje Ataturkove više ograničene vizije turskog nacionalizma. Nedavno je indijski premijer Narendra Modi oživio ideje o hinduističkoj nadmoći, veličajući drevnu prošlost svoje nacije – Hindustan je njegova Kijevska Rus – i koristi ga kao batinu protiv svojih protivnika. Okretanje civilizacijskom zamišljanju pruža korisnu polugu za vladajuće elite koje žele potisnuti druge oblike solidarnosti, bilo klasne, regionalne ili ekološki utemeljene, te ograničiti privlačnost kozmopolitizma za svoje ekonomske elite.

Unatoč svim pričama o tome kako Ukrajina — unatoč gubicima na bojnom polju — pobjeđuje u P.R. ratu, postoji osjećaj u kojem je gospodin Putin već pobijedio na drugoj razini uokvirivanja sukoba. Što više slušamo o odlučnosti Zapada, to se vrijednosti liberalnog međunarodnog poretka više pojavljuju kao provincijski skup načela određenog naroda, na određenom mjestu.

Od 10 najmnogoljudnijih zemalja svijeta, samo jedna – Sjedinjene Američke Države – podržava velike ekonomske sankcije protiv Rusije. Indonezija, Nigerija, Indija i Brazil osudile su rusku invaziju, ali čini se da nisu spremni slijediti Zapad u njegovim preferiranim protumjerama. Čini se da ni nezapadne države ne pozdravljaju vrstu ekonomskih poremećaja koji će proizaći iz, kako je to izrazio senator Rob Portman, “stavljanjem omče na Putinovu ekonomiju”. Sjeverna Afrika i Bliski istok oslanjaju se na Rusiju za osnove od gnojiva do pšenice; Stanovništvo centralne Azije oslanja se na njegovu pomoć. Čini se da je malo vjerovatno da će veliki poremećaji u tim ekonomskim mrežama ublažiti ukrajinsku patnju.

Iako su bile izvanredno učinkovite u izgladnjivanju iračke, iranske i sada afganistanske djece, dok su zadovoljile američki apetit za moralnim uzdizanjem, moderne ekonomske sankcije rijetko su obuzdale ponašanje bilo kojeg režima. Nedostatak entuzijazma u cijelom svijetu da Zapad uvježbava svoje ekonomsko oružje na Rusiji ukazuje na to da je ostatak svijeta zabrinut ne samo zbog šireg ekonomskog siromaštva već i zbog globalne eskalacije sukoba između dvije “civilizacije” koje dijele najveći dio svjetskog nuklearnog oružje između njih.

Sam gospodin Putin došao je na vlast na ruševinama ruskog ekonomskog haosa 1990-ih. Bilo bi brzopleto misliti da će se iz nanesenog novog ekonomskog haosa izdići feniks po volji Zapada.

Raport.ba