Ekskluzivna ispovijest prvih ukrajinskih izbjeglica u Sarajevu: Čula se sirena za sirenom, imali smo dva sata da se spakujemo… Htjela sam ruskim vojnicima bacati so u oči

Milione ljudi posljednih 12 dana u panici hrli prema granicama iz straga od ruske vojske koja nemilosrdno bombarduje i razvaljuje ukrajinske gradove u, kako to naziva Vladimir Putin, ‘specijalnoj vojnoj operaciji’, dok velika većina civiliziranog svijeta to naziva invazijom i agresijom. 

Hiljade ljudi stiže i u zemlje regiona, prije svega Hrvatsku, a što se tiče BiH prve izbjeglice stigle su u Međugorje. No, sinoć su tokom noći prve ukrajinske izbjeglice stigle i u Sarajevo.

Sklonili smo se u ostavu za hranu

Zhukova Nataliia i Zhukov Leonid dolaze iz Kropivnickya, mjesta nedaleko od Kijeva jutros su stigli u glavni grad BiH gdje im živi kćerka koja je udata za jednog Bosanca. U Sarajevo su, nakon dramatičnog puta, stigli rano jutros. S jednim koferom. To je sve što su uspjeli ponijeti iz grada kojeg razaraju Rusi. 

Ekipa Raporta ih je obišla, a oni su u ekskluzivnoj ispovijesti za Raport opisali pakao koji su prolazili protekle dvije sedmice. Tokom cijelog intervju suze Nataliia nije mogla obuzdati, jer kako je kazala sve je izgubila. Svoj mir, dom, prijatelje…

Na samom početku kazala nam je da će pretežno ona pričati, jer je njen suprug izgubio glas zbog drame i stresa kojeg je doživio na granici sa Poljskom. Leonid je cijelo vrijeme slušao i tresao se, vjerovatno od stresa i straha koji ga još ne popuštaju.

“Hvala Bogu, dobro smo… Oprostite, ne mogu da se smirim.. Avioni su letjeli iznad nas… Tog kobnog 24. februara u 4 ujutra su nas probudile sirene. Sedam aviona su nam bili nad glavom, mislila sam u početku da su to naši avioni. Išli su toliko nisko. Upozorili su nas da ako čujemo sirene da odmah potražimo sklonište. Tako smo i uradili. Sklonili smo u ostavu za hranu. Tog dana kada su prestale sirene, vratili smo se u svoje domove da samo nešto brzo pojedemo i onda smo opet otišli u sklonište. Svako malo su se čule sirene”, kazala je na samom početku razgovora. 

Kako su se u podrume spustili nakon prvih sirena za uzbunu, tako su u njima proveli i naredna tri dana. 

“Tri dana smo bili u podrumu, samo su bile sirene za sirenom. Bukvalno smo bili samo u podrumu. Osmi dan smo jedva uspjeli da pobjegnemo. Moja kćerka je molila prijatelje da nam pomognu. Većina je otišla svojim automobilima. Nisu imali kombije za druge ljude, svako je imao samo za svoju porodicu. Jedva smo uspjeli da nađemo prijevoz za sebe. Jedna drugarica kćerkina je pomogla da nađemo kombi koji vozi ljude za Poljsku granicu. Mjesto u kombiju se čeka nekoliko dana. Zovu vas kad imaju slobodno mjesto. Osmi dan su nas nazvali. Rekli su da za dva sata moramo biti spremni. Kada su nas nazvali i rekli da imamo samo toliko vremena da se spremimo, uzeli smo samo nekoliko stvari i pasoše. I krenuli.

Uzeli smo kartu za Budimpeštu

Od našeg mjesta do granice sa Poljskom smo putovali 15 sati. Kada smo stigli na granicu s Poljskom bile su ogromne gužve. Na granici su ljudi znali stajati po 12 sati sa bebama, stari, bolesni… Međutim, neki čekaju i po dva dana. Ja sam bila jako loše, dolazila je Hitna pomoć i to je bila sreća u nesreći jer smo zbog toga mogli brže da pređemo granicu. Nisam mogla da stojim na nogama. Na granici moj muž je izgubio glas od stresa. Noge su mi bile mnogo natekle, dali su mi tablete. Sve ono što se dešavalo i dešava na granici je tužno gledati… Mnogo je bilo žena sa djecom i bebama tek rođenim. Bila je neka porodica na granici. Tri mlade žene sa troje male djece. Jedna je beba imala samo dva mjeseca. Ljudi su ih propustili da idu. Mnogo je to bilo bolno za gledati. Na granici su nam davali hranu, lijekove, stvari… jer se dugo vremena stoji i mnogo je hladno”, priča Nataliia.

U Poljskoj su bili smješteni u centru za prihvat izbjeglica u Korczowi. Tu svaki dan pristiže hiljade Ukrajinaca. I, vlada potpuni haos. Nataliia i njen mjuž Leonid nisu se tu dugo zadržali.

“Uzeli smo kartu za Budimpeštu i vozom stigli do Budimpešte. Dobili smo karte gdje piše pomoć za Ukrajince i to je besplatno. Tu je po nas došao zet i cijelu noć smo se vozili do Sarajeva”, ispričala nam je.

Mjesto iz kojeg dolaze je u pretežno u ruševinama, ali niko od civila nije bio povrijeđen. Nažalost, veliki broj mladih vojnika Ukrajine koji su odlučilo srčano da brane svoju zemlju su izgubili živote.

“Niko od civila u našem mjestu nije bio povrijeđen, međutim veliki broj mladih vojnika je izgubilo svoje živote. Blizu nam je i aerodrom. Glavni cilj je sada Kijev, Harkov… Sada još uvijek iz aviona pucaju na naše mjesto. Ali, svi smo bili zajedno. Ljudi su non-stop jedni druge zvali, pomagali jedni drugima. Kada bi bila sirena, i mi jer smo stariji, ne bismo nekada dovoljno dobro čuli, onda bi prijatelji naše kćerke bi nas zvala da se sklonimo u podrum. Ljudi su se zbližili. Ima mnogo diverzanata koje spuštaju iz ruskih aviona. Oni postavljaju markere i simbole po našem gradu kako bi olakšali svojoj vojsci. Još puno prije invazije Rusi su dolazili u Ukrajinu i stavili to sve. Sve je to planirano. Ne može se za tako kratko vrijeme sve to brzo postaviti”, ispričala nam je ova Ukrajinka. 

Najviše je boli što su Rusi i Ukrajinci uvijek bili kao jedan narod, i ne može da vjeruje da se ovo desilo. Kako kaže medijima nije vjerovala da Putin uopšte planira ovako nešto. 

Živjeli smo u mraku

“Iskreno da Vam kažem, mediji su još davno pričali o tome da će Vladimir Putin napasti našu zemlju, da on hoće Donjeck i Lugansk. Međutim, niko nije mogao da vjeruje da će nam se ovako desiti. Zato što su Rusi i Ukrajinci uvijek bili jedan narod. Oprostite ne mogu da suzdržim se suza… Prvi dan kada se to desilo imali smo puno hljeba, komšije su nam pomagale jer nismo mogli hodati. Bilo nas je strah da hodamo kada je policijski sat. To nam je bilo strogo zabranjeno. I kada je dan vani, u kućama je bilo mračno. Strah nas je bilo upalimo svjetlo. Živjeli smo u mraku”, ispričala je Nataliia.

Samo za 24 sata život svakog Ukrajinca se iz korijena promijenio. Kako nam je kazala, ipak na kraju vjeruje da bi se uskoro trebala agonija završiti, ali sa sretnim krajem. 

Nataliia kaže da noći traju kao godina te da su po cijelu noć boravili u hladnim skloništima, sklupčani jedni uz druge. 

“Mogu da Vam ispričam samo jednu od tih paklenih noći. Imali smo idilične živote i sve se rasulo kao staklo preko noći. U podrumima je toliko hladno, vlaga je bila. Morali smo tamo da sjedimo po čitavu noć, ne bismo mogli ni da odemo u WC. Grad je uništen”, kazala je za Raport.

Dodaje kako su imali hrane dovoljno, ali da su marketi svi bili zatvoreni i većina hrane je bila razgrabljena još prvog dana invazije. Ljudi su bili u strahu i sve su kupovali od hrane do lijekova.

Nataliiu i Leonid najviše boli što su otišli iz svoje zemlje, ali zdravstveno se nisu mogli boriti. 

“Sve nam je tamo ostalo. Stan, stvari, prijatelji, i sve što smo imali. Mnogi ljudi su ostali zato što imaju strah bježati. Ne znaju kuda da idu i oni su ostali tu. Obećali su da će nam paziti stan. Svaki dan zovu prijatelji. Bez obzira na dešavanja koja se dešavaju, ljudi su jedni uz druge. Vjerujem u našu vojsku, mlade momke, vjerujem u našu domovinu i da ćemo se odbraniti od neprijatelja. Jedan mladi vojnik je poginuo kada je srušio most da vojnici Rusije ne bi mogli preći. Uvijek bi se tamo vratili, tamo je naš dom, naša zemlja. Sve nam je tamo. Puno smo života tamo preživjeli. Davno su nas zvali da krenemo, ali nismo mogli vjerovati da će se sve ovo desiti. Nismo bili svjesni…”, kazala je Nataliia. 

Zelenskij je stao uz svoju zemlju

Vladanjem Volodimira Zelenskog tokom invazije na Ukrajinu iznenadila je cijeli svijet pozitivno. Svi Ukrajinci, kako nam je kazao ovaj bračni par, u njemu vide vođu i vjeruju mu. 

“Svaki predsjednik kada dođe sprovodi svoje. Prije njega je bio predsjednik koji je pobjegao u Rusiju. Kada je krenula invazija, Volodimir Zelenskij je stao uz svoju zemlju. Svi Ukrajinci su uz njega. Zelenskij je veliki borac za našu domovinu. Uvijek sam vjerovala u njega. Osijedio je za samo nekoliko dana. Puno ljudi je ostalo i reklo da će ostati uz našu zemlju. Kazali su da hoćemo da zaštitimo našu zemlju, želimo da živimo uz našu zemlju. Žena ne može da se bori i da ubije nekog, ali imala sam želju da bacim ruskim vojnicima so u oči. I ljudi koji se ne mogu boriti sa puškama, radi nešto drugo, kako bi na neki način doprinjeli”, kazala je Nataliia Zhukovi. 

Jutros su stigli u Sarajevu i još uvijek se pokušaju oporaviti od svega što im se desilo u proteklih nekoliko dana. Međutim, sada im je najviše potrebna pomoć dobrih ljudi. 

“Čim smo došli, malo se odmorili nazvali smo svoje prijatelje. I oni pored svojih problema su našli vremena da nazovu nas, da vide da li smo dobro i da li je sve uredu. Prijavit ćemo se u Crveni križ, uz pomoć komšija naše kćerka, kako bi dobili status izbjeglice. Tada bi trebali da dobijemo zdravstveno osiguranje. Sve ostalo je na dobrim ljudima da nam pomognu. Neki ljudi iz Sarajeva su nam već ponudili pomoć. Potrebna nam je pomoć, izašli smo bez ičega. 

Vjerujem u Bogu, imamo nadu i vjerujemo u predsjednika naše zemlje da će se sve to dobro završiti i da će to dobro proći. Hvala njima što su nas primili u ovoj situaciji. Ljudi koji su razumni imaju neko srca i osjećanja. Najbitnije je zdravstveno osiguranje imamo, da dobijemo kategoriju izbjeglica”, zaključila je Nataliia Zhukovi za Raport.