Bosna se brani u Ukrajini: Ovo je historijska prilika za našu državu

Samo na prvi pogled Ukrajina i Bosna i Hercegovina izgledaju kao nepovezane činjenice. Ali, ta dva geografska i politička pojma su itekako povezana gledano iz ruske geopolitike. Ruska ratna mašinerija koja se sve više zaglibljuje u agresiju na Ukrajinu ima poodavno instalirane trojanske konje unutar Srbije i RS-a. Njihov glavni igrač na Balkanu je nekadašnji miljenik Zapada iz 1990-ih godina Milorad Dodik, naravno uz aktivno sudjelovanje njegovog mecene iz Srbije predsjednika Aleksandra Vučića.

Za srbijansko-srpski dvojac, koji se nije izričito izjasnio protiv agresije na Ukrajinu niti je nametnuo sankcije ruskom režimu, od presudne je važnosti ishod ove barbarske agresije. Položaj srbijanskog predsjednika je posebno dramatičan, čemu je on sam doprinio svojim zamešateljstvom iz kojeg se nije mogao izvući. Vučić je dosada sjedio na više stolica i u toj prevari je dijelom uspijevao, recimo kod bivše kancelarke Angele Merkel. Ali danas u političkoj areni više nema Merkelove. Na čelu njemačke vlade je Olaf Scholz, dok Srbiji nesklona Annalena Baerbock vodi ministarstvo vanjskih poslova i traži sankcioniranje Dodika. U međuvremenu je uslijedila ukrajinska kriza i sada više nema nazad. Vučić mora odabrati samo jednu od tri stolice. On je na mukama.

Ako odabere rusku (čitaj i kinesku), na kojoj već dugo sjedi, neće dobro proći, jer će Srbija pretrpjeti sankcije slične ruskim. Srbijanski predsjednik, zapravo, nema kud, satjeran je u mišiju rupu. Sada mora vraćati dug za učinjenu rusku uslugu – veto iz jula 2015, kojim je Moskva spriječila izglasavanje rezolucije u Savjetu bezbjednosti o genocidu u Srebrenici. Srbi su teška srca glasali na zasjedanju Generalne skupštine UN-a za rezoluciju kojom se osuđuje ruska agresija. Dodik, prokazani srbijanski pion i ruski satelit, nalazi se u gotovo identičnoj situaciji, samo što on nema državu iza sebe. Iz postojećih neprilika u koje se sam uvalio radeći štetočinski posao protiv svoje države, neće se lahko izvući.

Raspetljavanje Gordijevog čvora

Ruska agresija na Ukrajinu neće završiti onako kako se nadao Vladimir V. Putin, koji je kao “führer” pokušao Blitzkriegom rasturiti susjednu zemlju. Rusija će dugoročno izgubiti ovu bitku. Ona danas trpi međunarodne sankcije u svim sferama života, počev od finansijskih do sportskih diskvalifikacija. Nikad dosad svjetska zajednica nije bila toliko jedinstvena u osudi agresora. Ovaj napad podsjetio je svijet na Hitlerov upad u Poljsku 1939. godine. Samo što ovakav otpor Ukrajinaca i jedinstvenu osudu svijeta niko nije očekivao. Stoga je razumljiva Putinova zbunjenost razvojem događaja i njegove magle o upotrebi nuklearnog oružja.

Otpor Ukrajinaca je izuzetno snažan i protekom danâ bivat će sve jači. On će sve više udaljavati Rusiju od konačne pobjede. Uostalom, Putin je ovo mogao naučiti iz lekcija prošlosti. Posljednju priliku pružila mu je agresija na Afganistan, koja je počela krajem 1979. godine kada su do zuba naoružane trupe nekadašnjeg SSSR-a upale u ovu azijsku državu. Ubile su predsjednika Afganistana Hafizulaha Amina (kao što su namjeravali likvidirati i predsjednika Zelenskog) i vladali su 1980-ih godina uz otvoreni rat sa lokalnim stanovništvom. Na kraju su morali napustiti Afganistan, poraženi i poniženi.

I mnoštvo drugih primjer iz historije ratovanja, od čehoslovačke lekcije 1939. godine kada je Hitler pregazio ovu zemlju, ali je na kraju njegova diktatura završila u mrtvačkom lijesu. Tako to biva sa diktatorima. Oni se nikada ne zaustavljaju, kao što nije mogao stati ni Vladimir Putin od zauzimanja Krima 2014. godine sve do danas. Osim toga, pritisak Zapada na Moskvu će bivati sve snažniji, a ukrajinski otpor će se povećavati.

Izuzev plinskih tokova, sve ostalo je blokirano, ekonomska paraliza zahvatila je golemi državni mehanizam. Ona se neće smirivati, već će bivati sve gora. Rusija je izopštena iz sistema SWFIT, ruska rublja je pala za 40% i padat će još

Rusija je suočena sa sankcijama cijelog svijeta. Ma koliko snažna, njihova ekonomija ne može izdržati duga iscrpljivanja, jer će joj biti onemogućen dalji rast, a tehnološki razvoj će doživjeti šok. Trgovina sa Zapadom će se polahko gasiti. Izuzev plinskih tokova, sve ostalo je blokirano, ekonomska paraliza zahvatila je golemi državni mehanizam. Ona se neće smirivati, već će bivati sve gora. Rusija je izopštena iz sistema SWFIT, ruska rublja je pala za 40% i padat će još. Samo Gazprom nije blokiran, jer plin mora teći. On i pored borbi zasad normalno protiče prema Evropi, prema ranijem aranžmanu ruske i zapadnoevropske strane, koje zaraćene strane striktno poštuju.

Treba konstatirati da su Amerikanci bili dalekovidi kada su vršili pritisak i tražili od svoje saveznice Njemačke da odustane od izgradnju plinovoda Sjeverni tok 2 prema Rusiji. Kako će biti u kasnijoj fazi, malo ko može reći. Ako je ovo totalni rat, onda niko ne zna šta će napisati budućnost. Ali sloboda nema cijenu. Ovdje je rat između demokratskog svijeta i tamnog vilajeta. Svima je jasno da će sankcije imati cijenu koju Evropa mora platiti.

Zapad će osjetiti sankcije

Svakovrsna pomoć iz mnogih zemalja stalno pristiže u Ukrajinu, pola milijarde eura je već izdvojila EU samo za naoružanje te zemlje, što je bez presedana. Postavlja se onda pitanje – koliko dugo Rusija može izdržati nezapamćene sankcije svijeta, ako izuzmemo Kinu, Bjelorusiju, Sjevernu Koreju, Venecuelu, Siriju i Srbiju. Sankcije će tek da daju efekte jer će Rusiji biti uskraćen daljnji razvoj. Za jednu državu to je najvažnije. Ona neće imati trgovinsku razmjenu sa Zapadom, njihovi avioni su prizemljeni, ne smije ulagati, tehnološki će nazadovati, a ruski sportisti su isključeni iz skoro svih sportskih takmičenja… Sankcije, međutim, imaju dva smjera. Zapad će svakako osjetiti cijenu sankcija kroz skuplje energente, ali zbog svoje ekonomske snage može ih izdržati, a Rusija dugoročno ne može.

Svijet je spoznao da se ruska imperijalna politika ne bi zaustavila samo u Ukrajini. Slijedila bi Moldavija i odranije načeta Džordžija (Gruzija). Po svemu sudeći, “plijen” bi mu mogla biti i BiH, u što se nada ruski satelit Milorad Dodik koji obavlja najvišu dužnost – člana Predsjedništva BiH. On uporno istrajava na tome da se BiH proglasi neutralnom u agresiji Rusije na Ukrajinu, a od samog početka intervencije odbija uvođenje sankcija Moskvi i tako se svrstava među poluge zla.

Događaji u Ukrajini bi mogli raspetljati bosanski Gordijev čvor

Druga dva člana šefa države smatraju, međutim, ovaj Dodikov prijedlog potpuno neutemeljenim. Postavlja se pitanje, kako se ratna događanja iz Ukrajine mogu preliti na BiH? Najprije, ona su se već prelila iz vruće ruske kuhinje u uzavreli “bosanski lonac”. U toku je, naime, proces finalne destabilizacije BiH koji je pokrenut iz Moskve sa glavnim izvođačem bosanskih radova Miloradom Dodikom. Ali, događaji u Ukrajini, iako teški za narod te zemlje, mogli bi, ipak, raspetljati bosanski Gordijev čvor. Sve više sazrijeva svijest u evropskim prijestolnicama o neophodnosti lakšeg prijema BiH u Evropsku uniju, kao što je učinjeno sa Rumunijom i Bugarskom, iako ove države nisu ispunjavale sve tražene uslove.

Uostalom, to mišljenje dijele i nekadašnji šefovi OHR-a Schwarz-Schilling i Valentin Inzko, koji su zatražili da se preskoče birokratske procedure za prijem BiH. Nova međunarodna konferencija o BiH sve više se nazire iako se o njoj ne govori, jer je Dayton već potrošen i ovakav neodrživ. Drugo, kod promjena izbornog zakonodavstva što je sada u drugom planu zbog događaja u Ukrajini, nosioci građanske inicijative moraju istrajati, bez uzmaka, protiv uspostave etničkih podjela u državi. Izbora u Bosni i Hercegovini će biti i nikakav bojkot ih ne može spriječiti. Promjene “da”, ali samo ako se čitaju kao provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, a nikako kao retrogradna, isključiva opcija HDZ-a. U protivnom, pregovarači rizikuju da budu označeni kao izdajnici svoje multietničke domovine. Niko to pametan neće primiti na svoja pleća.

Za ove stavove puno pravo im daje Venecijanska komisija, čije zaključke ne može osporiti niko i nijedna vlada na svijetu, a kamoli Čovićeve ucjene. Na drugoj strani, “Inzkov zakon” danas je najznačajnija sudska i moralna tapija, čiju materijalizaciju imaju sve demokratske zemlje svijeta. Oni koji krše odredbe inoviranog Krivičnog zakona a nisu trenutno u dosegu pravde, biće ipak dostižni sutra ili prekosutra, za 20 ili 30 godina. Sve će doći na naplatu. Kada država stane na noge, protagonisti zločina i njegovi negatori odgovarat će za veličanje genocida i zločinaca koji su ga provodili. Zato, naravno, treba mnogo strpljenja…

Bosanski okršaj sa snagama mraka

Sa ruskom invazijom na Ukrajinu glavni srpski secesionista M. Dodik našao se u procjepu. On suštinski ne posjeduje aktivnu i masivnu vojnu podršku kao pobunjenici u Donjecku ili Luhansku, već samo političku, a sa deklaracijama ne može praviti državu i njegova “moć” polahko će ispuhivati. Izuzev ako ne očekuje srbijanske “oslobodioce” i ruske padobrance pa da proglasi po već viđenom moskovskom scenariju iz Gruzije i Moldavije “nezavisni RS”. Podsjećanja radi, u ovim državama su ruske vojne intervencionističke snage proglasile tobože “nezavisne” države Abhaziju, Južnu Osetiju i Pridnjestarsku moldavsku republiku, a u ukrajinskom slučaju NR Luganjsku i NR Donjecku.

Sve je moguće, mada ne vjerujem u takav ishod. Sve će, ipak, zavisiti od događaja u Ukrajini, pri čemu rukovodstvo RS-a “boga moli” da Ukrajina klekne a da Rusi pobijede. Neki se nadaju ustanovljavanju kiparskog scenarija – dvije države pod istim krovom, nešto slično što HDZ čini u malom formatu “dvije škole pod istim krovom”. Taj film, ipak, neće gledati.

Što se tiče HDZ-ove politike u BiH, sigurno je da Dragan Čović neće lahko odustati od promjene Izbornog zakona koji je predsoblje za uvođenje trećeg entiteta na mala vrata. Srbi su manje-više opredijeljeni za tvrdu prorusku liniju, a Čović je, može se reći, isti igrač. Ali za razliku od svojih istočnih istomišljenika, ima bolju poziciju. Ako izuzmemo njegov prvotni angažman u UJDI-ju (Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu) nakon raspada SKJ, on je, bez sumnje, ostao “projugoslovenski đak”, blizak Beogradu i Aleksandru Vučiću.

Čović iza sebe ima Hrvatsku, koja je članica EU i NATO-a. U ovim vojno-političkim organizacijama Zagreb snažno lobira za stvar bosanskih Hrvata. Čović je, također, proruski oblikovan i dosada je u susretima sa Valentinom Matvijenko i Sergejom Lavrovom izražavao neobičnu bliskost stavova, a u Moskvi je 2020. ustvrdio “da, nažalost, ovdje (u BiH, prim. autora) ima vrlo malo ruskog utjecaja”. Ni on nije osudio rusku agresiju na Ukrajinu. Čović čeka razvoj događaja, pa će tek onda imati “jasniji”, izoštreniji stav o tome. On zna da ako osudi rusku vojnu intervenciju, zamjerit će se Putinu, što nije dobro za njegovu političku viziju za koju pledira kod Rusa i u tome uspijeva uz Dodikovu logističku podršku.

Zvanični Zagreb nedvojbeno podržava Ukrajinu i ima sasvim drugačiji pristup od Beograda. Čović, međutim, glasno ne odobrava intervenciju i ne osuđuje ruski režim za agresiju. I u tome se primjećuje bliskost bosanskih hadezeovaca sa Dodikom

Hrvatska politika ima dva puta, koji se prividno razilaze, ali u osnovi se ipak sastaju. Zvanični Zagreb nedvojbeno podržava Ukrajinu i ima sasvim drugačiji pristup od Beograda. Čović, međutim, glasno ne odobrava intervenciju i ne osuđuje ruski režim za agresiju. I u tome se primjećuje bliskost bosanskih hadezeovaca sa Dodikom.

Rješenje za BiH je evropski, demokratski put. Patriotska opcija mora biti još agresivnija u osudi avanturističkog ruske politike koja ugrožava ne samo Ukrajinu već i svjetski mir. Nužno je dalje maksimalno isticanje jasnog opredjeljenja za evropske vrijednosti i ukazivanje na pogrešnu, duboko antievropsku i nakaznu politiku protivnika demokratske BiH. Bosna mora aktivno raditi na tome. Ovo je historijska prilika za našu državu da presudno pridobije evropske čelnike, one koje dosada nije uspijevala vezati za bh. stvar (BiH od početka ima jasnu podršku američke administracije), i tako definitivno porazi ruski i kineski uticaj, koji je izrazito jak unutar Dodikovog interesnog područja.

Dodik će nastojati da izdrži do izbora. Ako mu to pođe za rukom, prihvatit će vjerovatno vraćanje na vrijednosti od kojih je prethodno odustao zbog daljeg ostanka na vlasti. Naravno, ukoliko mu to u skladu sa novom vizurom svijeta dozvole Evropa i SAD zbog njegove izrazite proruske destabilizirajuće politike, koja je u suprotnosti sa demokratskim standardima ostatka svijeta. Za rukovodstvo zemlje koje ima građanski uklon, u ovom trenutku mnogo je važnije da traži puteve do čelnika zapadnog svijeta, što dosada, ako izuzmemo birokrate EU, nije bio izrazit slučaj. Njima uporno treba objašnjavati suštinu bosanskog puta. Traženje stranačke podrške po dijaspori ne treba da bude ničiji prioritet, jer bi to javnost mogla ocijeniti kao politikantstvo.

Samo ako je BiH u prvom planu, ispravan je put. Zbog suštine bosanskohercegovačke ideje i države, prioritet svih prioriteta je napuštanje ideološkog nadmetanja i rivaliteta stranaka i pojedinaca. Ne treba strahovati, jer niti jedna probosanska stranka nema antibosanski uklon. Dok topovi pucaju po Ukrajini i nagovještavaju destabilizaciju malih evropskih država, rješava se sudbina ugrožene bosanske države uz njeno aktivno učestvovanje. U ukrajinskim događajima brani se i Bosna i Hercegovina.