Scene s ukrajinskih granica: Djeca sama bježe od rata, roditelji ostaju

Desetine hiljada Ukrajinaca se slijevaju prema susjednim zemljama kako bi pobjegli od ruske invazije.

U tri dana od početka invazije, više od 115.000 je prešlo samo u Poljsku – neki su putovali duže od dva dana, a drugi su se pridružili redovima dugim 15 km (10 milja) na graničnim prijelazima, piše “BBC”.

Oni koji bježe uglavnom su žene i djeca, jer je svim ukrajinskim muškarcima od 18 do 60 godina rečeno da ostanu i bore se – u nekim slučajevima odvojeni od svojih porodica. Dopisnici BBC-ja su ih dočekali na granici.

24-satni red

Lusi Viliamson (Lucy Williamson) s moldavske granice piše da je Ukrajina nacija žena. Majke i nane, vozeći kofere na sigurno, vode svoju djecu u nepoznato.

Ana je stigla na prelaz Palanca nakon više od 24 sata čekanja u redu na ukrajinskoj strani granice – njen mali žuti automobil natrpan torbama, njena šestogodišnja unuka koja peva sebi na zadnjem sedištu. Ana i njena poćerka dovezle su se pravo iz južnog grada Odese – nekih 50 km udaljenog i sada ključnog cilja Rusije u ratu. Ali Anin smireni nasmejani manir se srušio čim je počela da govori. Uplakana, opisala je kako je morala ostaviti muža da brani svoju zemlju.

– Nadam se da će nam Zapad pomoći da se izvučemo iz ove užasne situacije, jer se trenutno sami suočavamo sa ruskim agresorom – rekla je ona.

Oko nje su lokalni volonteri iz moldavskih gradova i sela čekali da ponude liftove Ukrajincima koji ovdje stižu pješice. Ali, poput Ane, mnogi koji se pojave ovde razmišljaju samo o tome da pobegnu iz Ukrajine i nemaju pojma šta se sada dešava – za njihovu zemlju ili sebe.

Muškarci nisu dozvoljeni

Noćni voz iz Kijeva, preko Lavova, stigao je sa novim evropskim izbeglicama. Stigli su na željezničku stanicu iz 19. stoljeća u Przemyslu, koja je danas moderni prihvatni centar, piše Mark Loven (Lowen) iz Poljske, prenosi BBC.

– Trebalo nam je 52 sata da stignemo ovamo – rekla je Katerina Leontieva (Kateryna), koja je doputovala iz Harkova sa svojom kćerkom tinejdžerkom. Držeći svoje ukrajinske pasoše i noseći ruksake sa stvarima, izašli su bezbjedno u istočnu Poljsku.

Kada sam pitao kakav je osjećaj biti ovdje, Katerina je preplavila emocije. 

– Još ne znam – suze tek dolaze. Nisam ništa osjetila – ali sada počinjem shvaćati. Nadam se da je to samo kratko putovanje i da ćemo se uskoro vratiti.

U čekaonici smo zatekli Irenu i njeno dvoje male djece. Njen muž je ostao u Lavovu da brani svoju domovinu.

– Samo ženama i djeci je dozvoljeno da idu. Muškarci žele da ostanu, bore se i daju krv. Oni su heroji.

Kako se ona osjećala zbog toga što joj muž ostaje?

– Bojim se. Vjerujemo da će sve biti u redu. I molimo se za njih – odgovarala je dok joj se glas kidao.

Odbacivanje djece

Viktorija je došla iz Iršave, u zapadnoj Ukrajini, piše Nik Torp (Nick Thorpe) iz Mađarske.

– Došla sam u Mađarsku sa svoje dvije kćerke. Ostavljam ih kod rođaka koji čekaju ovdje na granici i vraćam se mužu – kaže uz nervozni smeh.

– Iskreno, ne plašim se. Brinem samo za svoje kćerke, to je sve. Vidim da stvari nisu dobre za Ukrajinu, ali ne mogu da napustim svoju zemlju. Moramo biti patriotski – dodala je.

A njen prkos se nastavlja.

– Moj muž je spreman ako bude potrebno da zaštiti Ukrajinu za budućnost, za našu djecu. Ja to ne želim, ali moramo spasiti našu zemlju.

On će otići u vojnu kancelariju jer je dobio pismo.

Roditelji su ostali

U malom selu Velke Slamence, najnovija grupa izbjeglica brzo je koračala cestom, očiju koje su zabrinuto tražile poznato lice, nakon čega je uslijedio povik prepoznavanja, zagrljaj, poljubac, piše Rob Kameron (Cameron) iz Slovačke.

Za kratkotrajni trenutak scena je bila radosna – gotovo bezbrižna. Ali onda ga je probio oštar, prodoran krik. Lice jedne žene se zgrčilo od tjeskobe prije nego što su je brzo odveli.

“Užgorod”, rekla je tinejdžerka, kada sam je pitao odakle je, grada sa 100.000 stanovnika odmah preko granice. Prije Drugog svjetskog rata taj grad je bio dio Čehoslovačke. U ovim ravnicama ispod Karpatskih planina postoje veze srodstva i solidarnosti koje sežu u prošlost.

To je bilo skoro sve što bi mi rekla. Zgrabila je za ruku svog mlađeg brata, stidljivog dječaka. Njihovi roditelji su ostali. Bilo je nejasno koga su čekali.

Tanja je napustila Kijev prije 20 godina, a sada živi sa svojim partnerom u Štutgartu. Ali evo je, stajala je pored puta i čekala da spasi starog prijatelja dok je njihov rodni grad progutao haos.

Premjeravao je mjesto događaja seljanin Jan Toth.

– Ne puštaju muškarce da odu, Putina ili Zelenskog. To je katastrofa, piše BBC.