Mještani sela Žulje još tragaju za članovima porodica među kojima su i maloljetnici

U selu Žulje kod Nevesinja u ljeto 1992. godine ubijene su 33 osobe, a za tijelima većine se i danas traga. Kako vrijeme prolazi, porodice imaju sve manje nade da će ih pronaći ili da će oni koji su ih ubili odgovarati.

Nusret Kaminić već trideset godina traga za majkom Fatimom, bratom Mujom i maloljetnim bratićem Vahidom, koji su u ljeto 1992. godine nestali na području nevesinjskog sela Žulja. Danas je kaže ljut na nadležne koji ih nisu pronašli, niti procesuirali počinioce, ali i tužan jer ne može ukopati najmilije.

U razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) govori da mu je najveća želja da pronađe makar po jednu njihovu kost, ali nada da će se to desiti je godinama sve manja.

“Samo ja znam kako mi je, po noći se budim. Majka je majka, mogu samo zamisliti u kakvim je mukama umrla, brat isto”, započinje Nusret Kaminić.

On je 13. juna 1992. napustio selo Žulj, u kojem su ostali njegova supruga i dvoje djece od dvije i šest godina. Dan kasnije, srpske jedinice, kaže on, upale su u selo, te su sve mještane koji su ostali u selu skupili ispred mjesne džamije. Tu su, kako navodi, maltretirani, zlostavljani i vrijeđani.

Jedan broj muškaraca odmah je odvojen i odveden u pravcu Gumanaca, gdje se, kaže Kaminić, nalazila komanda srpske vojske, a odatle u pravcu Nevesinja. Među njima je, kako je saznao, bio i njegov brat Mujo.

Žene i djeca su vođeni i vraćani nazad, a onda je vojska ponovo došla u selo i sve odvela, priča on.

“Prema iskazima svjedoka, odvedeni su u novoformirani logor u vojnoj kasarni u Nevesinju, ili u logor ‘Alatnica’ u Nevesinju. Sva imovina je opljačkana ili uništena. Svi objekti u selu, uključujući kuće i štale su do temelja spaljeni ili minirani, a mjesna džamija sa munarom devastirana i minirana”, opisuje Kaminić.

Nusretov bratić Vahid tada je imao 16 godina. Posljednje informacije koje ima o njemu jeste da je bio u logoru “Alatnica”.

“U jednom trenutku jedan srpski vojnik ušao je u logor gdje su bili moja nevjesta, sestra i Vahid, i počeo pucati, a jedan metak je pogodio i ranio Zejnu Ćatić. Vojnici su naredili da se ona uz pomoć trojice zarobljenika – Juse Ćatića, Muje Ćatića i Vahida Kaminića izvede. Navodno je trebala biti odvedena u bolnicu u Nevesinju kako bi joj se ukazala pomoć. Međutim, njima se tu gubi svaki trag”, priča Kaminić i dodaje da je to bio posljednji Vahidov susret sa majkom i tetkom.

Nusret se prisjeća kako mu je sestra govorila da je pokušavala gledati u kojem smjeru je dječak otišao, ali uzalud.

“Nadao sam se do kraja rata, osjećao javit će se. Bilo je raznih priča, međutim, kako je vrijeme prolazilo, nade je sve manje. Gotovo 30 godina je prošlo i da je živ, brat bi mi imao 77 godina, ko zna bi li bio živ, a majka pogotovo. Nadao sam se uzalud”, govori Kaminić koji je na različite načine pokušavao da dođe do bilo kakvih informacija koje bi ga dovele do kostiju njegovih najmilijih.

Jama Lipovača u Nevesinju rodila mu je novu nadu da će pronaći barem po jednu kost, ali tokom ekshumacije nisu pronađeni članovi njegove porodice, iako jesu neki od Bošnjaka iz sela Žulj, o čemu je BIRN BiH ranije pisao.

Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH), na području Nevesinja nestalo je ukupno 227 osoba, a do sada su identifikovane 152 žrtve, dok se još uvijek traga za 75 nestalih. Na području Nevesinja još uvijek se traga sa dvadesetero djece.

Zločin bez osude

Ibrahim Ćatić, prijeratni imam iz sela Žulje, tokom 1992. je izgubio majku Šaćiru i nanu Hadžiru. Ismet je uspio obnovit svoju kuću ali svoj život je ipak izgradio u Mostaru. Posjećuje svoje selo povremeno i nada se da će pronaći i kosti majke, mada je, kaže, sve manje informacija, a postoje i podaci o izmještanju tijela iz jame Lipovača.

Kosti nane je, kako navodi, pronašao 1996. godine u čatrnji na lokalitetu Konovica kada je i pozvan da je identifikuje. Ljudi su mu govorili da one nisu sa drugima vođene u Nevesinje i vraćane, te da pretpostavljaju da su bile s ovcama i kozama i da nisu zatečene kod kuće kod ponovnog dolaska vojske.

“Kad su ih iskupili kod džamije govorili su da su im uhapsili i ubili hodžu i ta je informacija došla i do majke i to je dosta potreslo. Tako su provocirali. Čak kad su se vraćali nakon prvog upada ujutro u selu mi smo primijetili da su donijeli i moju ahmediju iz džamije. Potresno je sve to bilo”, prisjeća se Ibrahim.

Nedostatak informacija i nerazumijevanje zajednički su problemi koji tište porodice nestalih, govori Ćatić. Sve porodice imaju istu želju, pronalazak kostiju za posljednji smiraj, ali bi, dodaje, i satisfakcija bila procesuiranje zločina i odgovornih.

“Nije niko konkretno odgovarao za Žulje gdje je ubijeno 33 ljudi. Inače, na području Nevesinja u junskim danima 1992. je ubijeno 305 Bošnjaka. Samo je odgovarao Mučibabić i Kićo Savić, jedine dvije osobe po komandnoj odgovornosti, ali ne konkretno za Žulje. Davali smo izjave istražitelju, dobar dio naših mještana koji se taj dan zatekao u selu je davao izjave, ali niko ništa do sada nije poduzeo”, kaže Ćatić.

Sud BiH je 2011. godine zbog smrti obustavio krivični postupak protiv Milka Mučibabića, bivšeg pripadnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Nevesinje. Mučibabić je u martu 2009. nepravomoćno osuđen na pet godina i tri mjeseca zatvora zbog zločina počinjenih 1992. u Nevesinju, dok je istom presudom Krsto Savić osuđen na 20 godina zatvora. Saviću je potom kazna smanjena na 17 godina za progon u opštinama Nevesinje, Kalinovik, Gacko i Bileća.