Nije bogat onaj ko ima mnogo, već kome malo treba: Životna priča fra Mirka Majdandžića

Emisija Naši ljudi Hayat TV svake nedjelje od 18 sati promoviše pozitivne ljudske vrijednosti, podvige i primjere.

Fra Mirko Majdandžić je bosanski franjevac i bosnoljubac čija dobrota i plementost prosto isijavaju iz svakog govora i nastupa.

Tako je bilo i prilikom njegovog gostovanja u našoj emisiji.

Za početak fra Mirko kaže da je ključno pronaći izvore podrške u svojoj okolini.

• Svako od nas traži oslonce u svojim životnim izazovima. Duša uz vjeru može biti jak temelj i podrška. Porodica je svakako u tome također nezaobilazna adresa, tako da je najvažnije okružiti se takvim osloncima – ističe fra Mirko.

Svoje djetinjstvo i život na selu opisuje sa izvjesnom dozom sjete i radosti koja ga asocira na sretne dane.

•  Moji roditelji su imali osmero djece, živjeli smo na selu. Majku je otac naučio pisati. On je bio šumski radnik. To je bila hrabrost sa platom šumsko radnika ne plašiti se života bez kalkulisanja. Naučeni smo raditi svaki dan. Tako mi je u toku rata u Sarajevu bilo normalno uzeti motorku i nekome rezati drva kao napisati knjigu. Misna odjeća se nasljeđivala od starije braće. Nismo imali sve što smo željeli, recimo patike, ali bilo nas je dovoljno da se možemo igrati, makar u opancima. Jednostavno smo bili sretni – opisuje fra Mirko.

Sa nama je podijelio i svoju životnu maksimu o pojmu imetka i bogatstva.

• Nije sretan onaj ko ima mnogo, već kome malo treba. Znali smo dijeliti. Imali smo podjednaka prava u kući i dijelilo se na jednake dijelove – smatra fra Mirko.

Iako prvobitno nije namjeravao postati franjevac, sudbina je spletom okolnosti htjela drugačije.

• Nisam osjetio trenutak koji me opredijelio na franjevački poziv. To je teklo lagano kao mali potočić koji skuplja vodu i postaje rijeka. Porodično se išlo nedjeljom u crkvu. Osjetio sam ljepotu u crkvi. Po završetku osnovne škole, planirao sam upisati Srednju medicinsku školu u Zenici. Međutim, nisam stigao na autobus. Kad sam već došao u Busovaču, odlučujem se otići u crkvu. Nakon mise fratar je porazgovarao sa mnom o školi i ponudio da se školujem za svećenika. Tako sam odlučio i upisao Franjevačku gimnaziju u Visokom – navodi fra Mirko.

Govoreći o dobroti danas, fra Mirko kaže da ona čuči u svakome od nas, samo je moramo znati ispoljiti.

• Dobrote ima mnogo u našim ljudima. Svi smo Božija djeca stvoreni sa namjerom. Kada se tako posmatra, u nama je usađena dobrota, ali je ne dijelimo. U tome je problem. Vladaju strah i koristoljublje. Zato se treba potruditi da pobijedimo one zločaste koji nas dijele i uvjeravaju da smo jedni drugima neprijatelji. Moramo na vlastitim iskustvima graditi mišljenje. Da nije bilo prijatelja iz Sarajeva, ne bih uspio preživjeti rat i ostati priseban. Kada su krizne situacije pomažmo jedni drugima, ali čim je period mira i blagostanja vraćamo se podjelama – zaključio je fra Mirko.