Kako su gastarbajteri promijenili Njemačku, a kako ona njih

konomsko čudo u Njemačkoj nezamislivo je bez gastarbajtera, ali oni za to zapravo nikada nisu dobili stvarno priznanje. Izložba u Manhajmu pod nazivom “O dolasku, odlasku i ostanku” govori o tim ljudima.

Ko su bili muškarci i žene koji su napustili svoje zemlje, pomogli da se dogodi ekonomsko čudo Zapadne Njemačke, a za to im se predugo pridavalo premalo zasluga? Tom pitanju posvetio se fotograf Mirko Miler.

Između 2018. i 2021. snimio je više od 100 portreta bivših “gastarbajtera” koji su došli u Njemačku od 1955. Skupljao je predmete iz njihovih života i zapisivao njihove priče. Mnogo toga se sada može vidjeti u okviru izložbe “O dolasku, odlasku i ostanku”, koju je postavio Centar za međunarodno kulturno obrazovanje, pri Gete-institutu u Manhajmu.

Izložbu čine 18 ogromnih foto-portreta postavljenih na centralnim lokacijama u tom industrijskom gradu jugozapadne Njemačke, gdje danas živi više od 170 nacija. Posjetioci mogu da gledaju video intervjue s protagonistima putem mobilnog telefona i QR-koda, kao i u samom Gete-institutu.

“Radi se o tome da ljudi, životne priče i sudbine pojedinaca postanu vidljivi iza anonimnog izraza gastarbajter”, objašnjava za DW šefica projekta Bonka fon Bredov.

Izložba jasno pokazuje da ne postoji neki tipičan gastarbajter.

Praznina poslije prestanka dolaska radnika iz DDR

Sam izraz “gastarbajter” ne opisuje samo očekivanja zapadnonjemačkog društva 50-ih, 60-ih, 70-ih i 80-ih godina da će se radnici-migranti nakon određenog vremena vratiti u svoje zemlje porijekla – i velika većina gastarbajtera imala je istu predstavu. Kada je njemačka vlada potpisala prvi sporazum o regrutovanju radnika sa Italijom 1955, veoma malo njih je pretpostavljalo da će mnogi ostati, dovesti svoje porodice i postati pioniri moderne useljeničke zemlje Savezne Republike Njemačke.

Do tada su izbjeglice iz socijalističke Istočne Njemačke (DDR) zadovoljavale glad za radnom snagom zapadnonjemačke industrije. Ali tokom pedesetih, odliv na zapad se smanjivao, da bi 1961, kada je podignut zid, potpuno prestao. Nastalu prazninu na tržištu rada popunilo je, između ostalih, dva miliona italijanskih radnika-migranata.

Od radnika na farmi, do radničkog savjeta

Jedan od njih bio je mladi Lorenco Aneze, radnik na farmi u južnoj Italiji. Poslije zdravstvenih pregleda u Bariju i Veroni, vozom preko Minhena stigao je 1958. do Bokensdorfa kod Volfsburga. Tamo je trebalo da radi na farmi, sa bratom koji je već bio u Njemačkoj. Bili su smješteni u potkrovlju koje je prokišnjavalo. Vodu, kao ni toalet, nisu imali.

Loši životni uslovi bili su dio svakodnevice mnogih gastarbajtera, to izložba takođe jasno pokazuje. Pa ipak, Aneze se rado sjeća svojih početaka u Njemačkoj – dijelom i zato što je već drugog dana upoznao medicinsku sestru s kojom se devet godina kasnije oženio.

Da bi pobjegao od teškog rada na selu, krenuo je u potragu za novim poslom.

“Moj cilj je bio da počnem u Folksvagenu u Volfsburgu. Mnogo puta sam se prijavio, ali su me uvijek odbijali. Onda sam iskoristio trik: otišao sam 1961. u obilazak fabrike kao posjetilac. Izdvojio sam se od grupe i otišao u personalno odjeljenje. Šef odjeljenja se slučajno pojavio. Objasnio sam mu svoju situaciju i on mi je jednostavno rekao da mogu odmah da počnem”, priča Aneze.

Četiri godine kasnije izabran je u Radnički savjet, gdje je ostao sve do 1993.

“Bio je to težak posao, uglavnom zbog birokratije. Ali izgurao sam, jer sam želio da pomognem drugim ljudima. Znam kako je to kada nemaš osobu za kontakt”, prisjeća se Aneze.

“Uvijek sam željela da se vratim”

“Dolazak, odlazak ostanak – to izražava ambivalentan životni plan mnogih gastarbajtera, koji uglavnom nije bio vezan za ostanak u Njemačkoj”, kaže fotograf Mirko Miler.

Mnogi su se vratili kući. Oko 500.000 od 867.000 turskih radnika-migranata vratilo se u svoju zemlju do 23. novembra 1973, kada je, zbog naftne krize, “zaustavljeno regrutovanje”.

Pomisao na povratak bila je stalni pratilac mnogih radnika migranta. Tako je bilo i sa Špankinjom Karmen Morante. Kćerka iz dobre porodice imala je 1964. samo 22 godine kada je došla s mužem, običnim krojačem.

“Poslije dvije godine polako sam se prilagodila. Htjeli smo da ostanemo samo dok ne budemo imali dovoljno novca da kupimo kuću na Grenadi. Ali onda smo ipak ostali ovdje. Uvijek sam željela da se vratim, Njemačka mi jednostavno ne leži”, kaže Morante.

Hizir Ojmak, koji je u Njemačku stigao 1972. godine, kaže da odluka da ode nije bila njegova.

“Ali selo se okupilo i odlučilo da me tamo pošalje. Imao sam tada 15 ili 16 godina. Zašto sam odlučio da ostanem ovdje? Da sam se vratio u Tursku, svi bi me pitali: Da te nisu izbacili iz Njemačke”, kaže Ojmak.

Njegova priča je reprezentativna za mnoge druge priče radnika-migranat koji su dolazili, ostajali ili odlazili pod pritiskom ili zbog očekivanja njihovih porodica ili čak šire okoline.

Domovina puta dva

Za ljude kao što je Hizir Ojmak, ostanak u Njemačkoj bio je usko povezan s njihovim shvatanjem domovine: “Jednom sam o tome razgovarao s našim gradonačelnikom Manhajma. Rekao sam mu da nam srca kucaju dva puta: kada smo u Njemačkoj, ona kucaju za Njemačku, a kad pomislimo na Tursku, onda kucaju za Tursku. Biću iskren, ne bih želio da odustanem ni od jedne, ni od druge zemlje. Za mene su i Njemačka i Turska moj dom.”

Dvije domovine, dva srca. Takav stav prema životu može se naći u mnogim pričama gastarbajtera koje je fotografisao Miler.

“Moramo da naučimo da se ne radi samo o odavanju počasti radu tih ljudi, već o shvatanju njih kao dijela našeg društva. Bez njih, obnova i ekonomsko čudo ne bi bili mogući. A i oni se veoma snažno identifikuju sa Njemačkom”, sumira Bonka fon Bredov.

Ime me odaje

Dva srca ne kucaju samo u grudima Hizira Ojmaka. Lorenco Aneze takođe kaže: “Rastrzan sam kada me pitaju gdje mi je domovina. U Njemačkoj mi ne nedostaje ništa materijalno, ali ponekad mi nedostaje toplina. Ljudi ovdje jednostavno nisu tako otvoreni i pristupačni kao u Italiji. S vremena na vrijeme poželim da ljudi u Njemačkoj malo više prilaze jedni drugima. Ali, uprkos svemu, nema govora o povratku u Italiju.”

A Ljubica Mitrović, koja je sa 18 godina došla sa mužem iz Srbije, odnosno tada iz Jugoslavije, na to gleda ovako:

“Ova zemlja je u međuvremenu postala moj domovina. Ali to je još uvijek i Srbija. Srećna sam zbog toga što imam dvije domovine. Moram da odam priznanje Nijemcima, svima daju fer šansu. Svako ko želi da se uključi u društvo, uspjeće u tome. Samo, ponekad mi je krivo što se stalno pominje moje migrantsko porijeklo. Nikad kraja. Takoreći, ime me odaje.”