Nada porodica nasuprot sve manje informacija o potencijalnim lokacijama grobnica

Na području Unsko-sanskog kantona (USK) porodice još uvijek tragaju za gotovo 400 žrtava proteklog rata, nadajući se da će biti pronađeni kako bi imali gdje otići na grob, ali i da će oni koji su krivi za njihovu sudbinu biti procesuirani.

Pedesetsedmogodišnja Merisa Sejarić 30 godina nakon rata još uvijek nije pronašla nijednu očevu kost. Za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) ona kaže da se njen otac Esad Sejarić 1992. godine zaputio po penziju i da se nikada nije vratio.

„Imao je 53 godine kada se u julu 1992. godine zaputio ka Donjim Krasuljama gdje su bili Srbi. Majka i sestra su bile kod kuće i nisu znale šta mu se desilo“, priča Merisa, dodajući kako su do porodice kasnije stizale različite informacije da je ubijen i odvezen, ali ne i gdje i ko mu je to učinio.

Nadu su im davale mnoge ekshumacije, kaže Merisa, ali ni u jednoj nije bilo posmrtnih ostataka njenoga oca. Merisa ističe da kao porodica samo žele pronaći očeve kosti, da mogu otići na mezar.

„Neko će nekada i to uraditi i pronaći ga“, uvjerena je Merisa, koja se nada i da će krivci biti procesuirani.

Njen otac je jedan od 661 osobe za kojima se tragalo nakon rata na području Ključa, mjestu u kojem je uz Sanski Most gdje je prijavljen nestanak 675 osoba, na području Unsko-sanskog kantona Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine (INO BiH) prijavljeno najviše nestalih.

Prema prijavama Instititutu, u ratu je nestalo i oko 300 osoba iz Bihaća, te oko 200 iz Bosanskog Petrovca, potom u Bosanskoj Krupi nešto više od 140 osoba. Prema podacima INO BiH najmanje nestalih osoba prijavljeno je u Velikoj Kladuši i Cazinu.

Kako je za BIRN BiH kazala Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH, tokom rata sa područja Unsko-sanskog kantona nestalo je 2.068 osoba, a još uvijek se traga za njih 376, najviše sa područja Sanskog Mosta, Bihaća i Ključa.

„Moram naglasiti da ovi brojevi nisu konačni jer je jedan broj osoba sa ovog područja nestao i na području susjedne Hrvatske i postupak verifikacije je još uvijek u toku. Broj nestalih na ovom području zasigurno je nešto veći“, kaže Fazlić.

Prema njenim riječima, istražioci su iz Područnog ureda u Bihaću tokom prošle godine na teren izašli 465 puta u potrazi za informacijama o lokaciji grobnica i provjeri onih informacija do kojih su došli. U istom periodu je podneseno deset zahtjeva za ekshumaciju. Realizirane su tri ekshumacije tokom kojih nisu pronađeni posmrtni ostaci. S druge strane, u USK je u prošloj godini identifikovano 14 žrtava proteklog rata koje su ekshumirane u ranijem periodu.

Fazlić ističe da je najveći problem nedostatak tačnih informacija o lokacijama grobnica.

„Teško je očekivati u ovakvim okolnostima da će oni koji su bili učesnici ili svjedoci zločina, koji se veličaju i 30 godina nakon rata progovoriti i otkriti gdje se nalaze kosti više od 7.600 ljudi za kojima još uvijek tragamo“, kaže Fazlić referišući se na podatke za nestale na području cijele BiH.

Fazlić govori da su od ključne važnosti u pronalasku nestalih i za sada nedostupne arhive policijskih organa koje su djelovale u vrijeme rata i koje se sada nalaze u Republici Srpskoj.