Izvještaj iz SAD-a: Rješenjem kosovskog pitanja pritisnuti Srbe da prihvate održivost BiH

Škola naprednih međunarodnih studija Univerziteta Johns Hopkins i Wilson centar, jedna od američkih najprestižnijih akademskih institucija, svoje viđenje rješenja krize u bivšoj Jugoslavji iznijeli su u izvještaju “Od krize do približavanja – strategija za borbu protiv nestabilnosti na Balkanu na njenom izvoru”.

Strategija konvergencije, odnosno postepenog približavanja suprotstavljenih stavova i mišljenja, putokaz je koji bi trebalo koristiti u rešavanju višedecenijskog spora Kosova i Srbije – a dugoročnije bi takav pristup doprinio stabilizaciji širom Zapadnog Balkana, prenosi Voice of America.

Kako je navedeno u tekstu, izveštaj čiji su autori stručnjaci iz više zemalja, nudi strategiju za preokret – ne samo u vezi s, kako je ocijenjeno, uznemirujućim pogoršanjem stanja na Balkanu, već i rastućim ruskim i kineskim utjecajem u tom regionu.

“U srži strategije je jasan argument: trodecenijski raspad Jugoslavije potrebno je da se okonča tamo gde je i započeo – na Kosovu. To se odnosi i na krizu koja se i dalje odvija u Bosni i Hercegovini. Američke sankcije, uvedene početkom januara, čak i ako se prošire na širi spektar korumpiranih ličnosti u zemlji, neće riješiti decenijama dugu i neodrživu paralizu Bosne“, navedeno je u izveštaju.

Pritisak na NATO članice

Autori smatraju da bi priznanje Kosova od članica NATO-a koje to još nisu učinile (Španije, Slovačke, Rumunije i Grčke) doprinijelo transformaciji dijaloga, za koji se ocjenjuje da je na izdisaju.

“Uvjeriti te četiri države članice NATO-a kao i petu – Kipar, koja je članica Evropske unije, ali ne i Alijanse, nije jednostavno. Bit će potreban odlučan napor administracije američkog predsjednika Joea Bidena, u tandemu s ključnim saveznicima, da države koje ne priznaju nezavisnost Kosova, uvjeri da promijene stav. Kreatori politike koji se nalaze preko Atlantskog okeana ulagat će u taj poduhvat isključivo ako su uvjereni u neophodnost, šire koristi i održivost takvog pristupa i ako prihvate da njihov dosadašnji pristup neće funkcionisati”, stoji u tekstu dokumenta.

U tekstu se predlaže da se umjesto pritiska na strane koje iskazuju nespremnost za priznavanje Kosova, primijeni strategija približavanja (konvergencije) stavova tih zemalja, na način da Zapad definiše zajednički stav o Kosovu. Ova teza zasnovana je na tvrdnji da napredak na Balkanu zavisi od toga prihvata li Srbija uspostavljanje poretka u regionu zasnovanog na zapadnim vrijednostima.

Primiti Kosovo u NATO

“U slučaju Srbije to zavisi od odnosa država koje nisu priznale Kosovo prema tom pitanju. Ukratko, evropske države koje to nisu učinile, kao i s druge strane one koje jesu – ključ su regionalne stabilnosti”, prezentovano je u tekstu.

Predlažu da se postepeno umanjuje utjecaj Srbije, ali ne i da se od nje forsira priznavanje nezavisnosti, što bi vremenom moguće promijenilo stav država koje nisu priznale Kosovo, naprimjer Grčke, koja je najbliža promijeni stava.

Također, dio pažnje izveštaja usredsređen je na napredovanje Kosova ka članstvu u NATO.

“Što bi doprinijelo smanjenju broja država, čije je priznanje potrebno, na četiri. Time se izostavlja Kipar – država koja će se najmanje izvjesno opredijeliti za korak ka priznavanju nezavisnosti Kosova. Istovremeno, u priču se uvodi Velika Britanija, država koja važi za jednu od značajnijih pristalica kosovske nezavisnosti. Ujedno, time se šalje i snažna odvraćajuća poruka ruskom i srpskom avanturizmu u regionu”, navodi se u izvještaju.

Autori ističu da bi bilo kakav vid unije Albanije i Kosova u kontekstu rješenja situacije bio neprihvatljiv za Sjedinjene Američke Države.

Obrazlažući ulogu i važnost otvaranja puta Kosovu prema NATO-u, autori ukazuju na to da bi time nestala trenutna prednost koju Srbija ima nad susjedima i u odnosu prema Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskoj uniji.

“Umjesto toga, ravnoteža bi omogućila Beogradu i Prištini da pregovaraju o jedinom rešenju spora koje bi doprinijelo stabilizaciji: uzajamnom priznanju zasnovanom na potpuno suverenoj, unitarnoj i funkcionalnoj Republici Kosovo, uz punu zaštitu zajednice kosovskih Srba. Prednosti takvog sporazuma prevazilaze samo Kosovo. Što je sjever Kosova u kojem dominiraju Srbi integrisaniji, to je manje izvodljiva bilo kakva unija Kosova i Albanije ili eventualna podjela – što predstavlja trajnu prepreku velikoj Albaniji i velikoj Srbiji”, smatra šestero autora.

Izolovati Srbiju

Osim toga, ističe se da Mađarska štiti neliberalni režim Aleksandra Vučića u Srbiji, miješa se u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Također, naglašava se da bi se bez prednosti i mogućnosti da provodi izolacionističku politiku nad Kosovom strateška kalkulacija Beograda promijenila.

“Ruski i kineski veto na Kosovo u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija bit će od zanemarljive vrijednosti za ono što Beograd smatra glavnim političko-sigurnosnim izazovom. Vučićev režim više neće biti u mogućnosti da provodi kampanju povlačenja priznanja nezavisnosti Kosova ili da koristi Kosovo kako bi unaprijedio ideologiju ‘srpskog sveta’, ili pak da izbjegne odgovornost za napad režima na demokratski poredak”, navodi se u tekstu uz napomenu da od Beograda ne bi trebalo izričito tražiti da prizna nezavisnost Kosova.

Dodaju da će se bez značajne podrške Moskve ili Pekinga Vučićev režim boriti da objasni građanima kako je prokockao prednost koju je imao u procesu vođenom između Kosova i Srbije.

“Poredak za koji se zalaže Zapad, kojem se Beograd tvrdoglavo opirao i koji aktivno podriva, konačno će postati univerzalno prihvaćen. Bit će ispunjen preduslov za primjenu zapadne strategije i primjenu reformi u regionu”, navodi se.

Stabilizovati Bosnu i Hercegovinu

Autori smatraju da bi takav razvoj situacije mogao da doprinese poboljšanju stanja u Bosni i Hercegovini.

“Otvara put za ponovne pregovore o manjkavom Dejtonskom sporazumu kojim je zarobljena Bosna i Hercegovina. Pošto bosanski Srbi prihvate rešenja koja predlaže Zapad, hrvatski separatizam i bošnjački demografski oportunizam će se raspršiti. Naravno, razrješenje na Kosovu ne zaključuje sve bolne dileme u Bosni, već ispunjava preduslov za to: srpsko prihvatanje trajnosti i održivosti bosanske države”, piše u tekstu.

Također, smatra se da bi u slučaju da četiri članice NATO-a priznaju nezavisnost Kosova – to Srbima i Crnogorcima omogućilo da osmisle način za suživot u, kako je precizirano, nekonfliktnoj, zapadno orijentisanoj Crnoj Gori, nesputanoj, kako je ocijenjeno, subverzijom iz Beograda.

“Ruski predsjednik Vladimir Putin se više puta pozivao na Kosovo koristeći ga kao izgovor i racionalizaciju za moskovsku aneksiju Krima. Zajednički stav Zapada o Kosovu odbacuje neosnovanu tvrdnju o Ukrajini i obuzdava rusku destabilizaciju Bosne i Hercegovine. Agitovanje Kremlja u Bosni i Hercegovini zavisi od Beograda, a ne obrnuto”, precizirano je u tekstu.