Zašto se tako prezivam – istine, zablude, predanja (4): Šta su nam Osmanlije ostavile u “miraz”

Prema istraživanju Hivzije Hasandedića, prezimena u Bosni i Hercegovini rijetko nalazimo sve do sredine 17. stoljeća. Ona su bila privilegija imućnijih porodica, uglednih prvaka, a nastajala su dodavanjem uz očevo ime perzijske riječi „zade“ koja znači sin, dijete, ili turske riječi „ogul“ (u genitivu oglu) u istom značenju. I „zade“ i „oglu“ jednako je našem -ić u prezimenu.

– Od polovine 17., a naročito od početka 18. stoljeća u izvorima se sve češće uz imena navode i prezimena, čije su nastajanje i umnožavanje sigurno nametali razni komunikativni razlozi, a i potrebe državne administracije – piše Hasandedić.

Zagubljeno značenje

Razlozi su nagli razvoj zanatstva u bosanskim varošima i čaršijama. Povećanje broja zanatlija nametnulo je potrebu da se oni u defterima kao porezni obveznici dodatno obilježe, a najpraktičnije je bilo da se uz ime doda zanat kojim su se bavili. Tako je od turcizama i arabizama (rjeđe od drugih stranih riječi ili lokalizama) nastao veliki broj prezimena čije se značenje vremenom u narodu zagubilo, između ostalog i zbog nestajanja nekih zanata.

Da se podsjetimo: Tabak ili Tabaković je onaj koji štavi kožu, Kazaz, Kazazić, Kazazović je svilar, Terzić krojač, Sarač koji pravi predmete od kože, Ćurčić od krzna, a Kumašin je trgovac svilom. Zildžo ili Zildžić je onaj koji pravi predmete od tuča i mjedi, a Mutap i Mutapčić od kostrijeti, Demir, Demirović i Demirdžić je gvožđar, Nalbantić potkivač konja, Korać je dobio prezime po čekiću za tu namjenu, Julardžija pravi uzde, Vignjević je kovač, Bičakčić nožar, Tašić klesar. Degirmendžić je mlinar, Ekmečić pekar, Klačar krečar, Tabučić izrađuje tabute, Nakaš je bojadžija, soboslikar, dok se Talić bavio taljenjem, odnosno topljenjem rude.

Šta radi tatar

Gogalići su zidari, Lepare maltari, a Makarevići su posjedovali vitao, koturaču za dizanje predmeta uvis. Aščići su dobili prezime po pretku kuharu, Buzaljko je nabavljač leda, Pudar, Pudić i Pudarić čuvar njiva od ptica i drugih štetočina, Bakalović trgovac namirnicama, Sujoldžić je stručnjak za gradnju i popravku vodovoda, a Skorupan trgovac kajmakom. Ustabašić je najbolji i najstručniji majstor u jednom esnafu i glavna osoba na ispitima šegrta.

Osmanska država ostavila nam je u „miraz“ mnoge pojmove vezane za njenu administraciju i vojnu organizaciju, a od kojih su nastajala prezimena. Muzur i Muzurović su sudski činovnici, Tefterdar ili Teftedarević računovođa, Haznadar, Haznadarević čuvar riznice, Ćato, Ćatić i Ćatović pisar, Haračić ubirač harača, Džabija i Džabić ubirač vakufskih prihoda, Teskeredžić je onaj koji izdaje porezne pozive. Baždar je carinik, mjerač, kantardžija, Porobić je naplaćivao dug putem javne prodaje, Tatar, Tatarević je poštar, Menzildžić je tatar-poštar koji je poštu nosio na konju, Borozan trubač, Mataradžija pojilac karavana, a Pasvandžić noćni čuvar čaršije.

Dizdar je zapovjednik tvrđave, Ašćerić je vojnik, Džonlić i Džonlagić je pripadao posebnom rodu vojske za opasne poduhvate, Azapagić je zapovjednik vojnika stražara u utvrđenim gradovima, Džeba se brinuo o čuvanju i prenošenju municije, Kavaz, Kavazović je stražar, pandur, po čemu je dobio prezime i Koldžo, Baručija je onaj koji pravi i prodaje barut, Lagumdžija je miner, a Tufek, Tufekčić puškar.

Pjesme halača i kečedžija

Bašeškija je u svom ljetopisu ostavio zanimljivu bilješku o halačima koji pucaju pamuk ili vunu i kečedžijama koji prave kape od goveđe dlake ili vune, od čega su nastala prezimena Halač i Kečo.

– Kada halači pucaju pamuk, znaš li šta im jajluk govori, evo šta: „Dupe dupe duz, dupe duz, dupe duz“, a tetiva idući odozgo kaže: „Silik, silik.“ Kečedžije, to jeste dirindari, krupnim glasom govore: „Da ti znaš što ja znam, dirin dirin, da ti znaš što ja znam, dirin dirin.“