BOLNA PRIČA MAJKE MUNIRE: Admir imao 12 godina kad je ubijen, ostala samo jedna slika

Sjećanje na njihovu ubijenu djecu i rastanak od predmeta koji su im pripadali, svakom roditelju je izuzetno teško, piše hayat.

Tome u Memorijalnom centru Srebrenica svjedoče svakoga dana.

– Priče koje majke, očevi, braća, sestre i ostali bliži srodnici dijele sa nama prilikom uručivanja ličnih predmeta njihovih najmilijih ubijenih u genocidu u Srebrenici su bolne i suviše teške, ali istovremeno uvijek poučne i prilika da saznamo nešto novo. U ponedjeljak od majke Munire Muminović iz sela Sućeska naučismo šta su sabur, snaga, hrabrost i istrajnost. Dok smo je slušali, bilo nam je izuzetno teško, a ona je tiho i smireno govorila o svom sinu Admiru. Imao je samo 12 godina kada je ubijen. Granata ispaljena sa položaja VRS-a iz mjesta Braćan kod srpskog sela Podravanje odnijela je Admirov život. Bilo je to 11. jula 1995. godine. Majka Munira nam je ispričala kako se to dogodilo.

Majka Munira imala je samo jednu fotografiju sina Admira

“Tog 11. jula kada su nam rekli da je Srebrenica pala, da moramo krenuti prema Potočarima, u jutarnjim satima pala je granata sa Braćana pravo na našu kuću. I ubila je mog sina Admira. Ispred kuće je bilo još jedanaestero djece u zaklonu, ali on je trčeći uletio u kuću, kad je baš tu granata pala i smrtno ga ranila. Umro nam je pred očima”.

Admirovo tijelo su ukopali u seosko mezarje i krenuli ka Šušnjarima. Dolaskom u Šušnjare, Munira se oprostila od svog supruga Amira. Sjeća se njegovih posljednjih riječi:

– Rekao mi je da čuvam Admiru, našu kćerku.

Amir je sa bratom Nijazom i ocem Jusom otišao sa kolonom preko šume, a Munira sa kćerkom i drugim ženama u Potočare. Amir nije preživio Marš smrti, a najtužnije od svega je to što njegovi skeletni ostaci još nisu pronađeni. Njihove lične predmete Munira je čuvala više od 26 godina. Sada ih je poklonila na trajno čuvanje Memorijalnom centru.

Trnokop kojim su Admirovi roditelji kopali njegov mezar

– Jedan donirani predmet nas je emotivno dotukao. Radi se o trnokopu kojim su Admirovi roditelji kopali njegov mezar. Nakon ukopa, u strahu su ostavili alat i pobjegli. Kada je Munira poslije rata došla da obiđe sinov mezar i prouči Fatihu, pronašla je trnokop i sve vrijeme ga čuvala. Upitala nas je ako nam to nešto znači, da će nam ga pokloniti da ga čuvamo u muzejskoj zbirci Memorijalnog centra. Poklonila nam je i Admirovu školsku fotografiju, jedinu koju je imala kao uspomenu na njega. Stotine djece su ubijene u genocidu, a našom obradom doniranih predmeta utvrdili smo da se Admirovo ime ne nalazi na spomen zidu žrtava genocida u Srebrenici u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima.

Svaki dan se sjećamo, jedan dan ne zaboravljamo! Ne smijemo nikad zaboraviti niti jednu žrtvu genocida! Danas se sjećamo nedužno ubijenog dvanaestogodišnjeg dječaka Admira – poručuju iz Memorijalnog centra Srebrenica.