Rudari koji su pokušali spasiti poginulog komorata Raifa Čamdžića: Sad si s njim, kao braća smo bili, i odjednom ga nema

Rudari često znaju reći da zarađuju hljeb s devet kora. Posao stotinama metara ispod zemlje sam po sebi je težak, a postaje još teži kada izgubite nekoga u jami.

Nesreća koja se 4. decembra dogodila u Rudniku mrkog uglja “Đurđevik” odnijela je život Raifa Čamdžića, supruga, oca i velikog prijatelja komorata.

Hasan Kadirić je povrijeđen, ali je preživio. Ipak, njegov život neće biti kao prije.

Sa Čamdžićem i Kadirićem tog kobnog dana, kada se materijal obrušio na njih, u jami su bili i Esmer Buševac i Edin Mušanović. Njih dvojica prvi su skočili u pomoć svojim kolegama, “kopačima crnog zlata”, i izvukli ih.

Jezivo je

Buševac i Mušanović su za portal “Avaza” govorili o tom danu kada su izgubili prijatelja. 

– Bio sam metar od njih. Zajedno u brigadi radimo, Hasan, Raif, Edin i ja. Napustio nas je jedan veliki čovjek, prijatelj, kolega, koji je uvijek davao maksimum svoj u poslu. Ali hvala Bogu spasio se Hasan Kadirić, kojem želim brz oporavak, da se što prije vrati svojoj porodici – govori nam Buševac.

Iskreno nam kaže da su takvi događaji traume koje ostavljaju ožiljke za cijeli život.

– To je šok. Gledati ljude da nestaju pod hrpom materijala. Ne znam, to ko nije doživio… Jezivo. Nikakvih naznaka nije bilo. Postavljali smo tu gredu. Samo što sam se pomjerio od njih, dva ili tri metra, sve je palo. Takva sudbina bila. Bogu je Raif bio preči. A samo je Bog nas trojicu spasio – prisjetio se Buševac.

Zajedno s Mušanovićem pritrčao je u pomoć, a, kako kaže, potom je cijela smjena došla i izvlačila ih.

– Sve riječi su suvišne. Čovjeka nema, a život ide dalje. Raditi se mora. Samo nenormalnom čovjeku može biti svjedno. Mora se na posao ići. Nismo mogli tako brzo doći do Raifa. Hasan je bio bliže, pa smo za 10-tak minuta uspjeli doći do njega. U toj panici i svemu tome čovjek ništa ne gleda, ni šta se još može desiti. Gledaš samo da iščupaš ljude, da im pomogneš. Niko nema te slike u glavi kao što ja imam, i mi što smo bili tu – teškog glasa priča Buševac i dodaje:

Dođe uvijek pred oči

– Šta god Raifovoj porodici bude trebalo i kada god, tu sam za njih. Družili smi se i mimo posla. Trebao na sijelo da mi dođe, ja kod njega bio ranije.

Čovjek kada ovako pogleda, život je nula bodova. Planiraš nešto, planiraš, a… Sudbina je takva. Ne mogu da vjerujem da čovjeka prosto nema. Kada smo išli neki dan na žalost kod žene njegove i sina… Šta da vam kažem, samo gledaš hoće li on odnekud izaći. Plač žene i djeteta… ne može se zaboraviti – iskreno nam je rekao Buševac.I Edinu Mušanoviću zvuk urušavanja materijala ne izlazi iz glave, kao ni sve što se poslije toga desilo.

– Najednom je odozgo samo palo, samo onaj zvuk, vidio sam samo prašinu i ogromnu kamaru materijala. Zavikao sam ovoj dvojici iznad, bio je jedan palioc i bravar: “Puštajte nam ugalj, ljudi su zatrpani“. I to je to. Svi su ljudi dolazili. Tu je i panika. To je sve čega se sjećam. Do Hase smo došli da ga izvučemo, i tada je opet odozgo pao materijal. Opet smo prije do njega došli, izvukli ga, stavili na bok i izvukli jezik. Dva puta sam ga polio vodom po ustima, i onda je dao znake života. Tada su ga iznijeli, njih petorica ili šestorica. Nakon dvije-tri minute našli smo Čamdžića. Izvukli ga, davali mu vještačko disanje i sve. Ali nije davao znake života. Ali, znaš kako, čovjek se nada do posljednjeg. Mada sam vidio da nije to to – na rubu suza govori Mušanović. 

Ne može se to zaboraviti, kaže on, dođe uvijek pred oči.

– Sad si s njim, jedeš i piješ zajedno, samo što ne spavate. Nas četvorica smo baš bili uvijek zajedno. Kao braća smo bili. I najednom se desi to što se desi. Moram ići psihologu i psihijatru. Nije dobro, kako će biti. Nije to svejedno. Šta možemo, tako je kako je. Vidjet ćemo dok se liječenje završi, ali u jamu više neću – rekao nam je Mušanović.