Kako je propadala bh. diplomatija ili šta je to lobiranje

Haris Silajdžić na CNN-u djeluje kao flashback u početak devedesetih, kada je Bosna i Hercegovina zbog rata bila u centru svjetskih medija i pažnje diplomata. Silajdžić je nedavno ponovo bio kod Christian Amanpour na CNN-u i ponovo je pričao o ugroženosti države. To bi u najkraćem bila jedna razvojno-silazna crta naše diplomatije. BiH će završiti na CNN-u ako je riječ o velikom problemu. A gdje je bila diplomatija ove države duže od dvadeset godina.

Jasno je, naravno, da promocija države u svijetu zbog političkih podjela, politike RS-a neće biti jednoglasna te da će opstrukcije uvijek postojati. Postoje mandati kada je poziciju ministra vanjskih poslova obnašao kadar iz RS-a, poput Igora Crnadka (PDP) u prethodnom mandatu. Njegova diplomatska aktivnost se i ne može posmatrati isključivo kroz prizmu borbe za državu, s obzirom na to da je često štitio poziciju entiteta RS.

Ono što je možda i pogubnije je strategija zapošljavanja stranačkih kadrova u ministarstvo, gdje je Crnadak bio posebno aktivan.

Put do očaja

Za vrijeme rata, kada je Armija BiH imala embargo na naoružanje, kada su ljudi ginuli, ubijani i protjerivani, diplomatija je odradila značajan posao. Bili su alarm svijetu da se dešavaju strašni zločini. Tu moralnu i diplomatsku pobjedu iz devedesetih BiH nije znala održati niti materijalizovati u godinama nakon rata. Oni koji su trebali voditi računa o tome su se uspavali, vjerovatno računajući kako će svijet vječno sa žaljenjem gledati prema BiH i držati svježe pamćenje šta se to događalo u BiH od 1992. do 1995. godine.

Kada je trebalo birati najsposobnije diplomate, planski ih raspoređivati u strateški važne zemlje, održavati dobre i prijateljske veze i s Istokom i sa Zapadom, BiH se uspavala uz neku vrstu merhamet diplomatije i očekivanja kako je dovoljno samo poslati nekog stranačkog činovnika da u strateški važnim zemljama oblači smokinge na prijemima, smješka se i više izdigne zastavu za državne praznike.

U isto vrijeme jedan entitet je ulagao desetine miliona maraka u lobiranje za interese isključivo Republike Srpske i za razgradnju države.

A koliko je diplomatija važna najbolje se vidi u trenutnim političkim okolnostima kada svi gledaju secesionističku politiku Milorada Dodika i kada se koplja lome na Izbornom zakonu.

I ako postavimo pitanje: Ko je kriv za diplomatski krah, odgovor ne može biti jednostran. Krivi su mnogi koji su odlučivali i imali priliku odličivati o diplomatskim koracima ove zemlje. Ako su Sjedinjene Američke Države (SAD) možda najvažniji partner BiH i država koja je devedesetih godina najviše utjecala da se zaustavi rat, zašto onda BiH u Washingtonu već godinama nema diplomatu koji će raditi za interese naše zemlje. Zašto se ne ulaže u lobističke kuće koje će raditi za interese države?

Ne, to ne znači da BiH u Americi nema ambasadora, ima, ali taj ambasador je kadar SNSD-a i otvoreno radi samo za RS.

Ako se pokušamo sjetiti kada je to neki svjetski državnik posjetio BiH, trebat će više vremena. Diplomatska aktivnost BiH najtješnja je s Briselom i to je najčešća destinacija naših političara gdje se sastaju s raznim komesarima.

Diplomatija na klimavim nogama

Ipak, prvi ljudi Amerike, Velike Britanije, Njemačke, Francuske i nekih drugih zemalja zaobilaze BiH. Istina znaju poslati nižerangirane diplomate i na tome sve završava. U konačnici, ukoliko pokušamo analizirati diplomatiju aktuelne ministrice vanjskih poslova Bisere Turković vidjet ćemo da dominiraju dvije zemlje u kojima je minsitrica aktivna – Austrija i Katar. Obje zemlje jesu važne, ali je indikativno da baš u tim zemljama ministrica ima članove porodice koje usput obilazi.

Tek nešto jača diplomatska aktivnost BiH pokazala se u New Yorku, kada je na Vijeću sigurnosti raspravljano o BiH. Međutim, takav kampanjski pristup nije rješenje. Diplomatija nije samo okupljanje dijaspore za Dan državnosti, već svakodnevni rad na promociji države i borbi za interese svoje države u datoj zemlji.

Kako i zašto smo izgubili Kinu koja više nije neutralni posmatrač? Zašto smo toliko nebitni i neinteresantni Francuskoj? Zašto možda i previše očekujemo od Amerike? Zašto smo prestali lobirati za državu?

Probosanski dio koji se deklarativno zalaže za državu se previše oslanjao na neku staru slavu i podršku svjetskih sila, dok su neki drugi uporno radili u kontra smjeru. Pa je tako sve vidljivija diplomatska aktivnost predsjednice entiteta RS Željke Cvijanović koja samo prethodnih mjeseci obilazi Izrael, Mađarsku, Poljsku, Grčku i neke druge destinacije. Ne treba mnogo mudrosti da se zaključi za šta i koje interese konkretno lobira.

Dok je Hrvatska prethodne tri ili četiri godine uložila ogromnu energiju i lobirala za HDZ-ovu viziju izbornog zakona, u BiH su se tješili pobjedom Joea Bidena i sanjali da će doći sa čarobnim štapićem.

Borba za vlastite interese nikad ne prestaje, još samo da to shvate oni koji za bh. diplomate u svijetu šalju stranačke ljude s kojima ne znaju šta će pa ih umiruju plaćenim četverogodišnjim aranžmanom u nekoj turistički interesantnoj zemlji.