Kupujmo domaće ne smije biti samo parola

Ovogodišnja suša ostavila je velike posljedice na poljoprivredu u BiH, a voće i povrće, čini se, nikada nisu bili skuplji. Poljoprivrednici su pobrojali zbog čega je to tako, od poziva da se u 2020. sadi šta se stigne, do toga da je ta roba propala, došla suša, a pomoć izostala. Vlasti se nisu osvrnule na upozorenja poljoprivrednika. Profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Željko Šain kaže da ima jako puno razloga zašto se neko iz vlasti detaljnije nije time bavio.

– U tom pogledu u jednoj, moderno uređenoj državi, a mi nažalost takvi nismo, uvijek državne institucije preko svojih organa pomažu poljoprivredu, jer svi znamo šta znači poljoprivreda za stabilnost jedne države, za njeno stanovništvo. Uzmite najrazvijenije zemlje svijeta – Njemačka, Francuska, Španija, Velika Britanija…, one direktno pomažu i to obilato poljoprivrednu proizvodnju. Svaka čast uvoznim lobijima i liberalizaciji trgovine, ali jednostavno bez poljoprivrede nijedna država ne može se održati, navodi Šain.

Ponašanje na tržištu

Ističe da “naša država pravi velike strateške greške što nema cjelovit program pomoći poljoprivrednoj proizvodnji u svim njenim segmentima”.

Mi u BiH nemamo razvijenu iskrenu ljubav prema BiH, njenim proizvodima i uslugama, kaže Šain

– Zbog toga poljoprivrednici s pravom negoduju. I tu se opet upetljala politika. Ne možemo mi, kao država po broju kvadratnih kilometara, a pogotovu po broju stanovništva, da sada idemo u dalje podjele jer jednostavno ne možemo izdržati svjetsku konkurenciju. A s druge strane, mi nemamo ni kulturu ponašanja na tržištu. Kod nas je još parola “kupujmo domaće”. Neka nama dođu i strana voda i strani sokovi, ali ja ću kupovati domaću vodu i domaće sokove, jer od te domaće vode i domaćih sokova dobiće nešto i penzioner kroz svoju penziju i svi mi u zdravstvenoj zaštiti, prosvjeti, policiji…, navodi Šain.

Prema tome, nastavlja profesor, mi moramo od kolijevke pa do groba učiti šta je iskrena, ali ekonomska ljubav prema domovini.

Mi u BiH nemamo razvijenu iskrenu ljubav prema BiH, njenim proizvodima i uslugama. Mi djecu kvarimo od malih nogu. Već učenicima osnovnih, pa srednjih škola i studentima, pravimo ekskurzije sve van BiH. A BiH je toliko lijepa. Mi njih vodimo po Španiji, Italiji, Češkoj… Kvarimo ih u startu. Dakle, mi nemamo kulturu življenja ljubavi prema domaćim proizvodima i uslugama. Radije kupujemo strane proizvode i usluge. To je krivnja na strani potrošača, slikovito rečeno. A država mora kroz svoje institucije pomagati i razvijati svijest i kod potrošača i proizvođača, potcrtava Šain.

Profesor ističe da bi “država morala jasno i glasno na početku svake godine reći koliko će otkupiti poljoprivrednih proizvoda i šta garantuje, po kojoj cijeni”.

– Kriju se podaci o robnim rezervama, a one su u jako zabrinjavajućem stanju. Treba jasno reći, normalno zbog biološkog ciklusa proizvodnje hrane, kad šta i koliko će država zagarantovano otkupiti. Tužno je gledati hiljade hektara neiskorištene zemlje. Pa mi uvozimo čak i metle, lopate, čačkalice… Neka dođu strani proizvodi, ali kupovaćemo domaće. To ne smije biti parola, to treba biti način života i rada u BiH. BiH može živjeti od poljoprivrede i turizma. Ali trebaju samo dobri menadžeri koji će to napraviti, kaže Šain.

Senad Hećimović, predsjednik Odbora Udruženja za poljoprivredu i prehrambenu industriju TK-a, smatra da je logično bilo da se zbog suše i svega ostalog što se događalo proglasi stanje prirodne nepogode.

– Država je trebala da stane iza toga. Međutim, od toga nema ništa, pa ja pretpostavljam da i od nekih subvencija vezano za ovo sve što se događalo neće biti ništa. Ide se za one redovne subvencije kao da je normalna situacija. A prinosi ne da su prepolovljeni, oni su praktično svedeni na 25-30 posto, kaže Hećimović.

”Kupujmo domaće”, kaže, jeste parola, ali “u suštini ne znači ništa u praksi”.

– Da je to tako, onda bi postojale robne rezerve i garantovala bi se neka otkupna cijena nečega u slučaju da se ne može prodati i sve to. Nisu samo robne rezerve vezane za proizvođače, one su vezane i za kontrolu cijena na tržištu. Da postoje robne rezerve, normalno da bi time država mogla uticati na porast određenih cijena da ih zaustavi na nekom normalnom nivou. A to sve se odražava na džep krajnjeg potrošača, navodi Hećimović.

Poticaji

Zeničanin Sedin Biogradlija, nekadašnji predstavnik poljoprivrednika u Zeničko-dobojskom kantonu, podsjeća da je prije desetak godina pokrenuta akcija Kupujmo domaće.

– Činjenica je da nemamo dovoljno izgrađen stav i na neki način patriotizam, odnosno osjećaj da kupovinom domaćih proizvoda pomažemo ne samo poljoprivrednicima nego čitavoj privredi. Imamo veći broj firmi koje nisu u mogućnosti izvoziti svoje proizvode van BiH. Ogromna količina poljoprivrednih proizvoda se nalazi unutar države. Poljoprivrednici i proizvođači se na neki način snalaze jer ni njihova registracija nije dovedena do tog nivoa da su pravni subjekti i time je njihovo poslovanje otežano. Dakle, imaju otežavajuće okolnosti kada je u pitanju plasiranje robe. Poljoprivredna politika na svim nivoima se zasniva na tome da se da poticaj, a on nije efikasan u smislu da je selektivan i sistematičan. A svi poticaji za poljoprivredu uvijek kasne, kaže Biogradlija.