John O’Brennan: Hoće li zemlje Zapadnog Balkana ući u Evropsku uniju

Prema natpisima svjetskih medija Brisel razmišlja o mogućem potpunom zaustavljanju ili otkazivanju procesa proširenja EU na Zapadni Balkan. Profesor Univerziteta Maynooth u Irskoj John O’Brennan decenijama radi na pitanjima proširenja i vrlo dobro poznaje dešavanja u regionu. O’Brennan ističe da Brisel mora igrati značajniju ulogu, upozorava na opasnosti koje vrebaju u odnosima unutar same Evropske unije, ali i gdje su problemi u odnosima prema nekim ljudima poput Aleksandra Vučića i sličnih lidera u regionu. Također, govori i o tome u kojem momentu ga je Aleksandar Vučić podsjetio na Slobodana Miloševića.

N1: Kada smo prošli put, čini mi se prije dvije godine, govorili o nekim pozitivnim elementima, pozitivnim očekivanjima, nadali smo se da ćemo vidjeti nove poteze, ali kako sada vidimo, diplomate u Briselu raspravljaju o vjerovatnom zaustavljanju proširenja ili njegovom usporavanju još više. 18 godina nakon početka procesa za Zapadni Balkan i dalje govorimo o Solunskom procesu, koji sada ima skoro 20 godina.

Nismo od toga krenuli naprijed. Još uvijek imamo zemlje koje čak nisu ni zemlje kandidati, poput BiH i Kosova, a u nedavnom izvještaju Reutersa rekli ste sve dok iz toliko ili više razloga imate toliko država članica koje vjeruju da nije u redu proširivati EU dalje, onda svi ne idemo nikamo.

Gospodine John O’Brennan ako ne idemo nigdje, Evropska unija, kamo bi Balkan mogao otići, je li to blok nesvrstanih, Azija-Euroazija ili nešto mnogo gore od toga?

“Mislim da je očigledan odgovor da Zapadni Balkan ne ide nigdje. Ne možete promijeniti realnost geografije. Zemlje zapadnog Balkana su naši prvi susjedi i prema mom mišljenju imaju svako pravo da budu dio EU, da njihovi građani postanu građani Unije, građani Bosne naravno. Ipak, smatram da je ono što gledamo logična posljedica, kako kombinacije indiferentnosti ka regiji sa strane EU i u slučaju nekih članica želje koju obično ne izražavaju u javnosti, ali o kojoj ćete sigurno u privatnosti nešto čuti, da se zapravo proces u potpunosti okonča. U slučaju Francuske, naprimjer, smatram da su razlozi sasvim sebični. Ti razlozi uključuju to kako vlast funkcioniše u Evropskom vijeću. Njima se jednostavno ne sviđa šansa da se šest malih država priključi Evropskom vijeću i da postanu jednaki za stolom gdje se odluke donose. Ima i drugih članica koje se, čini mi se, kriju iza stava Francuske, ali će one isto tako prihvatiti ideju daljnjeg proširenja. I kao što ste istakli, prošlo je skoro 20 godina od dogovora u Solunu na samitu na kojem je Evropsko vijeće reklo da bi zemlje Zapadnog Balkana trebale postati članice Evropske unije. Možda ste primijetili frustraciju jučer u Ursuli von der Leyen, predsjednici komisije, kada je tvitovala o Sjevernoj Makedoniji, da je učinila izvanredne napore da ispuni kriterije koje je postavila EU za članstvo. A ipak je još uvijek blokirana u svom pristupnom procesu. Tako da niko ne može tvrditi da ovdje postoji bilo kakav pošten, racionalan proces. Ovo je sve o politici i nedostatku političke volje u Evropskoj uniji, da promijeni brojčanik na svemu ovome. Gdje ide Zapadni Balkan? Mislim da nije iznenađujuće što su neke vlade tražile podršku od Rusije i Kine i drugih sila. Ali najvažniji akter u regionu trebala bi biti Evropska unija. Ona ima odgovornost koju, prema mom mišljenju, nije vršila neko vrijeme u regionu”, istakao je O’Brennan.

N1: Spomenuli smo da EU nedostaje ovdje u regionu. Jedan od onih ključnih igrača koji su trebali biti ovdje u igri je povjerenik za proširenje Oliver Varheyli. Ne sjećamo se da smo vidjeli nekoga na toj poziciji od gospođe Ashton, gospođe Mogherini, čak i ljudi koji su bili prije, ovdje u regionu. Vjerujem da je od početka čitavog mandata komisije imao samo jednu posjetu BiH. Koliko je to štetno po kredibilitet Evropske unije ovdje u regionu Zapadnog Balkana?

“Mislim da je bila užasna greška dati Mađarskoj portfelj proširenja. Zašto? Zato što je ponašanje Mađarske u okviru Evropske unije potpuno u suprotnosti sa kriterijima za članstvo. Dakle, imamo ovaj smiješni bauk gdje čovjek zadužen za politiku proširenja i Komisija diktiraju zemljama zapadnog Balkana sve ove kriterije oko vladavine prava, koje sama Mađarska ne ispunjava. I mislim da njegovo imenovanje takođe baca svjetlo na još jedno pitanje koje se razvilo posljednjih godina, a to je da je Evropskoj uniji bilo vrlo ugodno poslovati sa autokratama, na primjer Aleksandrom Vučićem, srpskim liderom, koji se dugo divio u Briselu, da on bude viđen kao čovjek s kojim bi se moglo poslovati. Sada bih rekao da to nisu ljudi s kojima bismo trebali poslovati. I napori koje je uložio sadašnji komesar zajedno sa Victorom Orbanom vrlo jasno pokušavaju da uvedu u Evropsku uniju države poput Srbije, koje imaju isti autokratski skup impulsa u svom sistemu upravljanja. Tako da mogu razumjeti zašto se neke zemlje članice plaše. Ne žele da za stolom sjedi još jedna Mađarska. Oni žele drugačiju vrstu Srbije, normalnu državu, demokratsku državu u kojoj vlada vladavina prava, a ne vladavina rulje. Imamo čudan skup problema. Ta vrsta je vanjska, ali se odražava i na unutrašnje probleme Evropske unije, gdje je vladavina prava postala jedan od najhitnijih izazova. Iako su se alati koje Evropska unija ima za pokušaj intervencije u Mađarskoj i Poljskoj malo poboljšali, još uvijek nisu dovoljni. Mislim da izgleda izuzetno licemjerno. Ako tražimo od država kandidata na Zapadnom Balkanu da učine mnogo stvari oko upravljanja, koje očigledno mnoge sadašnje države članice ne rade”, dodao je naš sagovornik.

N1: Drugo pitanje koje se ovdje postavlja jeste da ima mnogo govora u Bosni i Hercegovini o tome da bi mogle postojati sankcije EU za bosanske političare zbog ugrožavanja Daytonskog mirovnog sporazuma ili prijetnje secesijom. Član Predsjedništva Milorad Dodik to radi dugo, dugo, ali se nije pomaknuo. Ali, također vidimo, naprimjer, njegov susret s Orbanom i članovima Višegradske grupe. Vidimo i susret gospodina Izetbegovića sa turskim predsjednikom. Također vidimo utjecaje različitih zemalja, poput Kine kroz proces Pojasa i puta ovdje na Zapadnom Balkanu. Ali ako Evropska unija želi kazniti balkanske političare, posebno ovdje u Bosni, mislite li da oni to mogu učiniti i prisilno ih staviti na mjesto za kretanje jedne zemlje ka Evropskoj uniji ili će Sjedinjene Države biti ključni igrač kada je u pitanju pritisak na političare da nešto promijene?

“Odgovor na vaše pitanje o tome ima li EU moć to učiniti, izrazito je potvrdan, ima na raspolaganju alate, naprimjer, oko raspršivanja sredstava EU. Došlo je do serijske zloupotrebe sredstava EU, gdje su dobro pozicionirane oligarhijske grupe uspjele uzeti za sebe novac koji je trebao poboljšati fizičku infrastrukturu i druge dijelove infrastrukture, koji bi svaku od ovih država učinili konkurentnijom. Isto se dogodilo u okviru Evropske unije u Bugarskoj, Rumuniji i drugdje. A EU je zaspala za volanom. Oni znaju da se te zloupotrebe dešavaju. Oni mogu odrediti grupe koje su za njih odgovorne, i u pravu ste. Oni bi trebali sankcionirati ljude, pojedince i grupe. Apsurdno je da su, naprimjer, u slučaju Bugarske, Sjedinjene Države zapravo uvele sankcije za određene imenovane pojedince, a između ostalog, optužile su ih za nezakonito prikupljanje sredstava Evropske unije, a sama EU se u tim slučajevima prilagodila. Dakle, alati postoje, problem je u tome što nije postojala volja da se ti alati i koriste. Sada je jedan dobar razlog to što EU ima osjetljivu ravnotežu da ga održi. Ne voli se previše miješati u unutrašnju politiku država članica i država kandidata. Ali u ovom slučaju, mislim da postoji otvoren i zatvoren argument u korist ukidanja sredstava koja očigledno ilegalno idu dobro postavljenim pojedincima i grupama. Moramo, i unutar EU i na Zapadnom Balkanu, imati takvu političku volju za djelovanje”, mišljenja je O’Brennan.

N1: Spomenuli ste Aleksandra Vučića i njegovu politiku u Srbiji, ali kako vidite situaciju u Bosni i Hercegovini jer vidimo da se u ovom trenutku dosta svađamo oko izbora ili promjene ustava, a i političari iz Republike Srpske su odlazili na konsultacije sa Vučićem u Beograd. Hrvati odlaze na konsultacije s hrvatskim predstavnicima u Zagreb, čak i hrvatski premijer i ministar vanjskih poslova stalno stavljaju BiH u Evropsko vijeće, radi različitih vrsta razgovora. Zatim imamo Bošnjake koji također imaju svoje političke elemente. Idemo li dalje ili idemo unazad kada je u pitanju Bosna i Hercegovina?

“Mislim da je odgovor vjerovatno ovo drugo. To svakako nije prvo, ne vidim gdje se napreduje. Usput, kao neko ko je Irac, imamo mirovni proces koji datira otprilike u isto vrijeme kao i datum u irskom slučaju, to je bila 1998. godina. Mogu vam reći da je naš mirovni proces pod užasno negativnim utjecajem Brexita. Postojala je strašna krhkost oba odnosa i posvećenih institucionalnih struktura. Atmosfera, naprimjer, između Dublina i Londona, gora je sada u posljednjih godinu nego što se za života sjećam. Dakle, ovi odnosi zahtijevaju puno rada i mnogo napora, gdje postoji historija koja je traumatična i konfliktna. I opet, mislim da bi Evropska unija, kao svojevrsna sidrena podrška rješavanju sukoba, trebala biti najvažniji ljekar u regiji, ali to nije zato što postoji taj osjećaj pomaka tokom mnogo, mnogo godina u kojima je EU u suštini prenijela svoje odgovornosti. I mislim da je jedan od razloga zbog kojih je Aleksandar Vučić bio spreman da pritisne pitanje vozačkih dozvola bio taj što je testirao volju Evropske unije da se suprotstavi tome. I mislim da to nije slučajnost. To se upravo dogodilo nakon američkog povlačenja iz Afganistana. Mislim da Vučić i drugi u suštini testiraju volju NATO-a i Evropske unije da ostanu uključeni u region i da se odupru nekim vrstama ultranacionalističkih poteza koje su on i drugi povukli. Dakle, postoji kombinacija stvari, ali mislim da Bosna ni na koji način ne ide naprijed. Evropska unija, mislim da bi ovdje mogla odigrati potencijalno važnu ulogu, ako bi se ponovo uključila i na način na koji je to učinila, naprimjer, u periodu početkom 2000-ih. Ipak, takvu mišićnu diplomatiju nismo vidjeli već duže vrijeme”, dodao je.

U videu pogledajte šta O’Brennan kaže o ostalim zemljama regiona, o utjecaju Rusije i Kine, gdje vidi ulogu SAD-a, a gdje nove vlade u Berlinu i vlasti u Parizu.