Zašto je sporno Južno kinesko more i zbog čega velike sile na ovom području lome koplja

Iako je formiranjem novog-starog saveza oko programa AUKUS prvenstveno potencirana saradnja Velike Britanije, SAD-a i Australije, indirektna poruka koja se ovim potezom poslala Kini vjerovatno je u ovom momentu mnogo značajnija.

Jačanjem saveza, Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države kao i Australija poslale su poruku kako neće dozvoliti zvaničnom Pekingu dalju militarizaciju spornih područja u Južnom kineskom moru koje već decenijama predstavlja predmet spora.

Gdje se nalazi Južno kinesko more i zašto je bitno

Područje smješteno između nekoliko azijskih država, već nekoliko decenija izaziva brojne tenzije kako među ovim zemljama, tako i na međunarodnom planu.

Južno kinesko more predstavlja dio koji se nalazi između Kine, Vijetnama, Tajvana, Indonezije, Filipina, Bruneja i Malezije. S obzirom na broj država koje ga okružuju, područje Južnog kineskog mora predstavlja idealnu podlogu na kojoj države mogu iznositi svoje zahtjeve, ali i ukazivati na probleme koji su često kroz opterećeni burnim bilateralnim odnosima.

S obzirom na položaj, Južno kinesko more za svaku državu na ovom području predstavlja i dio preko kojeg se odvija veliki dio trgovine što državama generira prihode koji se mjere u milijardama. Osim toga, prema istraživanjima, Južno kinesko more bogato je i prirodnim resursima kao što je plin i nafta što svakako daje dodatnu dimenziju ovom problemu.

S obzirom da Kina predstavlja ujedno i najveću državu koja izlazi na Južno kinesko more, njeni zahtjevi prema ovom dijelu su i najveći. Međutim, kineski zahtjevi u Južnom kineskom moru često se ne podudaraju sa zahtjevima i željama drugih država koje također tvrde kako imaju pravo na određeni dio ovog teritorija.

Upravo ovi sporovi koji se vode već nekoliko decenija postali su generator jednog oblika “hladnog rata” između Kine s jedne, te susjednih država i njihovih transatlantskih partnera s druge strane.

Svi sporovi u Južnom kineskom moru

Države koje okružuju ovo područje, još sedamdesetih godina počele su polagati pravo na područja u ovom moru koja su bogata resursima. Osim resursa, države su se sporile i oko vlasništva nad otocima kao što su Spratly i Paracel za koje Kina tvrdi da pripadaju Pekingu.

Ipak, da bi se objasnila historija sukoba, potrebno se vratiti u 1947. godinu i period nakon Drugog svjetskog rata kada je područje Južnog kineskog mora bilo pod kontrolom tadašnjeg Japana. Međutim, nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, područje je okupirala kineska vojska.

Već tada, Kina je donijela strategiju koju je nazvala Linija s 11 crtica čime je jasno pokazala pretenzije na skoro 90 posto područja Južnog kineskog mora. Između ostalog, unutar linija bili su i ključni arhipelazi kao i sporna ostrva Spratly, Paracel uključujući i skup koralnih grebena u blizini Filipina.

S obzirom na tadašnje dobre odnose sa Sjevernim Vijetnamom, Kina je na “korištenje” ovoj državi ustupila Tonkinski zaljev zbog čega se Linija s 11 crtica pretvorila u Liniju s devet crtica.

Upravo ova teorija kojom je Kina s devet crtica zaokružila teritorije kojima vlada, izazvala je brojna negodovanja susjednih država koje su smatrale da i one moraju imati jednak pristup i prilaz Južnom kineskom moru.

Tenzije su naročito eskalirale 1974. godine kada su Kina i Južni Vijetnam pokrenuli rat koji je postao poznat kao “Bitka na Paracel ostrvima” što je bio pokušaj vijetnamske vojske da protjera kinesku mornaricu iz područja za koje je VIjetnam smatrao da pripada ovoj zemlji.

S obzirom na tenzije, Ujedinjene nacije su 1982. godine organizovale sastanak čiji je plod bio usvajanje Konvencije o pravima mora (UNCLOS) koju su između ostalog potpisale Kina i sve okolne države.

Prema UNCLOS-u, nacije koje izlaze na Južno kinesko more dobijaju ekskluzivnu ekonomsku zonu 200 nautičkih milja od svojih obala.

“U toj zoni, one imaju isključiva prava eksploatacije resursa, a druge nacije imaju slobodu plovidbe i preleta ovim dijelovima. Vode unutar 12 nautičkih milja su ‘teritorijalne’ vode i zemlje na tom području imaju potpuni suverentitet”, navodi se u Konvenciji.

Međutim, i pored usvajanja ove Konvencije, Kina se i dalje pridržava teorije Linija s devet crtica za koju smatra kako ima historijsku pozadinu uprkos činjenici da pravno nije utemeljena.

Na spornim područjima kao što su Paracel i Spratly ostrva, Kina već godinama vrši militarizaciju, a također, već nekoliko godina aktuelan je pristup gradnje umjetnih ostrva što se također definira kao “rat bez oružja” kojim zvanični Peking nastoji stvoriti pritisak na susjedne države.

Ono što je interesantno, Kina je na ovim dijelovima uložila i velika sredstva u gradnju radara koji bi trebali prepoznati sve aktivnosti stranih brodova koji se približavaju dijelovima mora za koje Kina tvrdi da pripadaju njima.

Tenzije i dalje rastu, ali Kina ne odustaje od planova

Tenzije među državama naročito su eskalirale 2016. godine kada su Filipini pokrenuli tužbu protiv Kine pred Haškim sudom gdje su tvrdili kako je upravo kineska Linija s devet crtica nevažeća jer nema pravno utemeljenje te ne podliježe pravilima Konvencije o pravima mora.

Također, Filipini su pokrenuli tužbu i zbog konstantnih kineskih aktivnosti u predjelima koji su prema Konvenciji UN-a trebali predstavljati ekonomsku zonu Filipina, te su istakli kako je samo tokom jednog mjeseca zabilježeno više od 200 upada kineskih snaga sigurnosti u filipinske teritorijalne vode.

Na kraju, 2016. godine Stalni arbitražni sud u Hagu donio je presudu u korist Filipina gdje se navelo kako nigdje ne postoje pravni dokazi da Kina ima kontrolu nad područjem Južnog kineskog mora.

“Tribunal je utvrdio da Kina krši suverena prava Filipina ometajući filipinsko istraživanje nafte, kao i filipinske ribare. Također, Tribunal je utvrdio kako ostrva Spratly ne predstavljaju pravno ostrvska područja već kamenje na koje je Peking postavio hiljade tona pijeska i betona kako bi ga učinio upotrebljivim”, navodi se.

Vrlo brzo, uslijedila je reakcije i kineskih zvaničnika koji su izrazili nezadovoljstvo odlukom te su naveli kako je neće poštovati.

“Kineska vlada i kineski narod odlučno se protive presudi i neće je ni priznati ni prihvatiti”, rekao je kineski ministar vanjskih poslova.

Iako su Filipini odnijeli pobjedu, ona je bar za sada, samo moralna s obzirom da je Kina i nakon 2016. godine nastavila militarizaciju spornih područja i ometanje aktivnosti koje se tiču susjednih država i njihovih ekskluzivnih ekonomskih zona.

Početkom 2021. godine, Kina je donijela i nekoliko zakona kojima je nastojala potvrditi svoju dominaciju u Južnom kineskom moru. Zvaničnici su tako usvojili Zakon o obalnoj straži kao i Zakon o sigurnosti pomorskog prometa.

Između ostalog, Kina je ovim zakonima donijela mjere kojima zahtijeva od stranih brodova koji prevoze određene vrste tereta kroz Južno kinesko more da kineskim vlastima dostave detaljne informacije pri tranzitu kroz područja koje Kina smatra vlastitim teritorijalnim vodama.

Upravo sve aktivnosti i sveprisutnost tenzija u Indo-Pacifiku, doprinijeli su tome da azijski problem vrlo brzo postane svjetski u koji će se uključiti euroatlantski saveznici.

Južno kinesko more – međunarodni problem

Kako bi zaštitili vlastite ekonomske i političke interese, ali i interese zemalja saradnica u azijskog regiji, euroatlantski saveznici već duži period intenzivno obavljaju niz vojnih operacija na području Južnog kineskog mora. Uprkos činjenici da u ovim operacijama dominiraju SAD i Velika Britanija, članice EU također su bitan dio operacija.

Francuska u Indo-Pacifiku drži oko 7.000 trupa, a Njemačka će po prvi put nakon 20 godina poslati brod na područje Južnog kineskog mora što je dio nedavno usvojene Indo-Pacifičke strategije čije je usvajanje obrazložio ministar vanjskih poslova Heiko Maas.

“Politički Zapad leži na Istoku. Šaljemo jasnu poruku, Indo-Pacifik je prioritet njemačke vanjske politike”, rekao je Maas.

Uprkos trenutnim razlikama i tenzijama oko programa AUKUS koje su stvorene između SAD-a, Velike Britanije i Australije s jedne, te Francuske i članica EU s druge strane, države zapadnog bloka i dalje su saglasne u jednom cilju koji se tiče suzbijanja utjecaja Kine.

Svjesni da su države koje okružuju Kinu suviše slabe i ovisne od moći Pekinga, zapadne zemlje nastoje što više direktnim putem i uz pomoć saveznika poput Australije, Japana i Tajvana utjecati na slabljenje zvaničnog Pekinga.

Kineski zvaničnici, s druge strane, neće mirno posmatrati aktivnosti u samom “komšiluku” te je s toga za očekivati da će se tenzije u ovom predjelu, naročito nakon AUKUS-a, dodatno pojačati čime će Južno kinesko more još jednom postati potvrda promjene u globalnim odnosima čiji fokus nije na Bliskom, već na Dalekom istoku.