Zna li Evropa i Schmidt šta će s BiH? Politički labirint do Izbornog zakona

Bosna i Hercegovina trenutno je poprište diplomatskog sukoba različitih politika zapadnih zemalja u smislu njene budućnosti, o čemu najbolje svjedoče različite poruke, često suprotstavljene, njihovih diplomatskih predstavnika.

Prošle sedmice visoki predstavnik Christian Schmidt je na simpoziju “Euroatlatske perspektive BiH” kazao da je Željko Komšić hrvatski predstavnik u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine kojeg su više birali Bošnjaci nego Hrvati, dodavši da se oni moraju osjećati “zastupljeno” da ne bi išli u bojkot izbora. Dodao je da se mora jačati povjerenje u smislu prihvatanja države i entiteta, u suprotnom će biti korištene bonske ovlasti najviše u saradnji sa Sjedinjenim Američkim Državama. Sudeći po onome što je rekao Schmidt, nije bilo govora o nametanju Izbornog zakona.

S tim u vezi Schmidtova izjava bi se mogla protumačiti, ne u smislu da postoji plan da nametne Izborni zakon, ali svakako kao vid pritiska na probosansku stranu da izađe u susret HDZ-u, bez obzira kako to danas iz OHR-a nastojali demantovat. U percepciji javnosti on je trajno uzeo stranu, jer ovdje se govori o principima, a ne ličnostima.

Nedugo zatim Klix.ba je dobio informaciju da se u diplomatskim krugovima ozbiljno razmišlja o nametanju Izbornog zakona koji bi u većoj mjeri išao u korist HDZ-u, te da se procjenjuje kakve bi reakcije takva odluka izazvala među Bošnjacima. Isto tako, izvor tvrdi, Inzkov zakon se u tom smislu predstavlja kao kompenzacija bosanskoj strani za buduću, u slučaju da se to ostvari, nepovoljnu reformu Izbornog zakona.

Čini se da su tvrdnje spomenutog diplomate, predstavnika značajne ambasade, eho sličnih poruka, koje su već na dan kad je donešen Inzkov zakon u istom kontekstu puštene u nekim hrvatskim medijima. To jeste da će Izborni zakon biti nametnut, a da je Inzkov zakon samo kompenzacija. Ipak, zanemaruje se u tom smislu, da je Inzko, po našim saznanjima iz više kredibilnih izvora, samostalno donio odluku, uprkos protivljenju čak i samih Amerikanaca.

U tom smislu Inzkov zakon nije kompenzacija, već se trenutno od dijela evropskih političkih struktura pokušava predstaviti kao takav i iskoristiti kao argument protiv bosanske strane, da bi se trajno podredila interesima Hrvatske i Srbije. S tim u vezi informacija koja je došla do nas izraz je politike pojedinih evropskih zemalja koje drže stranu Hrvatske i HDZ-a. Osim toga, izjednačavati po važnosti zakon kojim se zabranjuje negiranje ratnih zločina, sa Izbornim zakonom je i politički neozbiljno, jer kad jednom izgubite kontrolu nad državom, Inzkov zakon će biti samo slovo na papiru.

Ubrzo nakon spomenute izjave u javnost izlazi informacija da je postojao plan da se retrokativno ograniči mandat članova Predsjedništva BiH na dva, što bi u praksi značilo da se Željko Komšić i Bakir Izetbegović ne bi više mogli kandidovati za Predsjedništvo, a po nekim tumačenjima ni Dragan Čović, s obzirom da je on ranije započeo mandat, ali ga nije završio jer je smijenjen. Prijedlog bi, bez obzira kako ga trenutno tumačila bosanska strana, bez diranja Doma naroda, suštinski značio poraz HDZ-ove politike. Borba je oko trajne kontrole institucije, a ne borba Čovića i Komšića za poziciju člana Predsjedništva.

Koliko je politika međunarodne zajednice nejasna, na momente kontradiktorna, jasno je iz riječi visokog zvaničnika jedne od značajnih evropskih zemalja za Klix.ba koji nam je kazao da korištenje bonskih ovlasti neće biti osim u slučaju kriznih situacija, niti da će se bilo šta nametati u slučaju da ne dođe do dogovora oko Izbornog zakona. Isto tako rečeno je da će se u tom slučaju izbori održati po postojećem Izbornom zakonu.

Ako međunarodnu zajednicu vidimo kao monolitan blok, onda svi spomenuti prijedlozi ili informacije koje su puštene posljednjih dana, nemaju prevelikog smisla. Zapravo, zapadne zemlje, pa čak i političke strukture unutar pojedinih država, nemaju jasan stav o ishodu političke utakmice u Bosni i Hercegovini. Ako za primjer uzmemo samo Inzkov zakon, oko kojeg definitivno nije bilo saglasnosti, može se samo pretpostaviti koliko sukobljavanje postoji oko Izbornog zakona. Ipak ne treba smetnuti s uma da i sami pregovori o Izbornom zakonu jesu prvenstveno uspjeh hrvatske diplomatije, i da dobar dio političkih struktura u Evropi podržava HDZ.

Neoporno je, postoje krugovi koji bi rado nametnuli Izborni zakon, ali težina takve odluke je ogromna i mijenja suštinski odnos snaga u Bosni i Hercegovini, te bi morao biti postignut konsenzus većine zemalja koje čine PIC, što je teško očekivati. Također koristiti bonske ovlasti da bi se nešto odblokiralo nije isto kao nametnuti Izborni zakon, koji poslije Ustava BiH predstavlja najvažniji akt države.