Novi val pandemije pred vratima, hajmo malo o Izbornom zakonu

Zahvaljući kriminalnoj nesposobnosti bosanskohercegovačkih vlasti i općem rasulu u našoj državi, u kojoj se ne zna tko pije i kosi a tko plaća i vodu nosi, veoma kasnimo u cijepljenju protiv COVID-a 19, sa stotinama ljudskih života koji su zbog toga izgubljeni. Vakcina još uvijek nema dovoljno za sve koji se žele cijepiti, a novi val zaraze je pred vratima. Pored tog problema, postoji još jedan veliki problem – ljudi koji se ne žele cijepiti iako imaju priliku za to.

Iznenadilo me je kad sam saznao da je u jednoj općini u BiH broj cijepljenih oko 5% ukupnog njezinog stanovništva, a po broju dostupnih vakcina taj procenat bi mogao biti mnogo veći. Razlog: nepovjerenje ljudi u vakcine i medicinu, tačnije – povjerenje u šarlatane i manipulatore koji su ih uvjerili da je cijepljenje za njih štetno i da im ono može donijeti samo bolest ili čipove za nadzor. A virus: on svakako „ne postoji“, što je uvjerenje u kojem mnogi ustrajavaju i danas nakon svega.

Vrlo je zanimljivo, s aspekta psihologije i uopće istraživanja čovjeka, to odakle dolazi potreba da se negira jedna očigledna realnost i da se ide protiv svih znanstveno i empirijski utvrđenih činjenica. Mnogi ljudi negiraju mnoge jasne stvari, ali to negiranje je uglavnom razumljivo, ima svoju motivaciju i agendu. Primjerice, kada ljudi negiraju određene ratne zločine, iza toga stoji nacionalistička agenda, potreba da se čuvaju mitovi o čistoći nacije, njezine povijesti i njezine borbe. Kada negiraju neku od prirodnoznanstvenih činjenica, poput evolucije živih bića, iza toga stoji potreba da se ne ulazi u konflikt s određenim religijskim slikama i preduvjerenjima, i slično. U takvim primjerima je jasno odrediti što je korist koju pojedinac ili skupina negiranjem postižu. Međutim, što netko ima od toga što negira realnost koronavirusa i opasnosti koje on sa sobom nosi?

Kada je počela pandemija, mnogi su imali potrebu vjerovati da je taj virus proizvod kineske, kapitalističke ili pak uvijek miomirisne cionističke zavjere. Drugi su bili skloniji vjerovati da je to božja kazna ili iskušenje ili prosto – božje davanje. (Jadni bog, ne postoji masovno stradanje i nesreća koje njegovi obožavatelji ne pripisuju njemu, od bolesti do potresa i poplava, što dovoljno govori o tome kako doživljavaju i njega i svijet oko sebe.) Dakle, i jedni i drugi vjeruju da je COVID-19 projekat, bilo zemaljskih bilo vanzemaljskih bogova.

Ljudi su skloni vjerovati u takve stvari zato što im je usađena teleološka vizija svijeta, po kojoj svoje postojanje i cijelu povijest promatraju kao da ima neki viši cilj (telos = cilj, svrha) i kao da je uvijek dio neke veće priče. To je slika svijeta kojem je čovjek u centru, izdvojen od ostatka prirode i kosmosa, sa svojim posebnim značenjem za svemir. Prirodno stanje stvari je dakako drukčije, no rekosmo već da teorija evolucije ovdje ne kotira baš najbolje.

S takvom slikom svijeta teško se pomiriti s najrazumnijim od svih modela, a to je statistika. Postoji određeni broj djece koja se rađaju s kromosomskim greškama, postoji određeni broj ljudi koji stradaju u prometnoj nesreći ili kod kojih se pojavi teška bolest poput raka, i tako dalje, i ako se (ne) nađemo među njima – to imamo zahvaliti slučajnosti, činjenici da nam se neka stvar (nije) desila u pogrešno vrijeme ili na pogrešnom mjestu. Međutim, u životu „ništa nije slučajno“, reći će, pa se uvijek žudi da se iza svega što se događa „pronađe“ nešto više, nešto što iz sjene i pozadine upravlja i kontrolira svijet i svačiji život.

Takva temeljna pogreška u poimanju svijeta, poimanju kojeg nije dotakao razvoj znanosti i ljudskog mišljenja u zadnjih nekoliko stoljeća i koje je ostalo zarobljeno u mitopoetskom dobu, predstavlja plodno tlo za različite manipulatore koji lažnim vijestima zagađuju javni prostor, dovode ljude u zabludu i čine mnogo štete.

Razloga za to ima, jasno, još, a jedan od ključnih je i nedovoljna medijska pismenost. Zbog toga mnogi korisnici interneta lako i bez provjere prihvaćaju svaku glupost ukoliko im zvuči dovoljno intrigantno i ukoliko ih hrabri u uvjerenju da su bez puno truda otkrili neku „istinu“ koja je ostalima skrivena.

To se ne manifestira samo u prijemčljivosti na različite izmišljotine i konstrukcije vezane uz pandemiju koronavirusa i uz vakcine. Vidi se to i po uspjehu i popularnosti različitih pseudohistorijskih mitova o bosanskom srednjovjekovlju i drugim povijesnim periodima, po uspjehu pseudoarheologa Semira Osmanagića i njegovih fantazija o visočkim piramidama i čudesnim dejstvima njihovih iona, i tako dalje. Još kad sve to potvrde takvi znanstveni autoriteti kao što su Novak Đoković i Jusuf Nurkić, zdrava pamet može da se zabarikadira u Titov bunker…

U ranijim periodima, mišljenje ljudi nesposobnih za kritičko-analitičko promatranje svijeta i za znanstveni pristup stvarnosti nije bilo veoma relevantno. Danas je, zahvaljujući blagodatima tehnološkog razvoja i liberalne demokracije, ono relevantna činjenica koja izravno utječe na živote milijuna ljudi. Nazad iz liberalne demokracije se ne može i ne treba. Ono što treba je korjenita reforma obrazovanja, opismenjavanje za razinu doba u kojem živimo, afirmacija prosvjetiteljskih ideala te pozivanje na odgovornost medija i mreža koje šire dezinformacije i tako „ubijaju ljude“, da upotrijebimo riječi američkog predsjednika Bidena upućene Facebooku. No, te će stvari još dugo čekati da nam dođu na red. Da mi prvo do 2040. godine riješimo Izborni zakon.