Nino Ćatić je bio jedina veza Srebrenice s vanjskim svijetom: Grad se pretvara u najveću klaonicu

-Srebrenica se pretvara u najveću klaonicu. Poginuli i ranjeni neprestano se dovlače u bolnicu. Nemoguće je to opisati. Svake sekunde po tri smrtonosna projektila padnu na ovaj grad. U bolnicu je trenutno dovezeno 17 poginulih, 57 teže i lakše ranjenih. Da li iko u svijetu može doći da vidi tragediju koja se dešava Srebrenici i njenim stanovnicima. Ovo je nečuven zločin koji se izvodi nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice…”

Bio je ovo vapaj za spas Srebrenice koji je 10. jula 1995. godine, uvečer, posljednji put svijetu poslao radioamater i novinar Nihad Nino Ćatić. Njegov glas prvi put je drhtao, očito sluteći da dolazi kraj i njemu i hiljadama njegovih sugrađana koji će, samo nekoliko dana kasnije, biti mučki pobijeni.

Sve vrijeme opsade Srebrenice Nino je bio jedina veza ovog grada sa svijetom. U svijet je odašiljao izvještaje o njegovim stanovnicima koje su, osim metaka, ubijale glad i bolest, obavještavao je o ljekarima koji ranjenike operiraju bez anestezije, upozoravao da ljudi i u najhladnijim danima spavaju po ulicama jer se nemaju gdje skloniti, molio u ime Srebrenice za pomoć, za barem malo milosti svijeta, ali džaba. Svako njegovo javljanje bilo je korak bliže julu 1995. u kojem se ostvarilo ono od čega je javno strahovao.

Kada nije bio za radiouređajima, pisao je poeziju, ranije je govorila za medije njegova majka Hajra.

Poezija mu je bila zaklon i utočište za svo beznađe koje je živio u godinama srebreničkog pakla. Samo koji mjesec prije smrti Nino je zapisao: “I opet svoj i beznadnežno sam. Napušten. Jedina izvjesnost čekanja i jedini smisao čekanja jeste Smrt koja se krije, vreba i jednog dana će te zaskočiti.”

Teško je ranjen u rejonu bratunačke Kamenice, tačnije Bokčinog potoka, neposredno nakon što je u poznatoj koloni smrti krenuo da traži spas, odakle mu se do danas gubi svaki trag. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.