Genocid preživjela u majčinom stomaku, očeva porodica nije znala da postoji

Una Srabović Ryan rođena je nekoliko mjeseci nakon genocida u Srebrenici. U julu 1995. bila je u majčinom stomaku.

Za Radio Slobodna Evropa (RSE) Una priča da je odmah po rođenju u Tuzli, gdje je njena majka izbjegla nakon genocida, ostavljena u sirotištu.

“Tamo je radila moja usvojiteljska baka, majka moje majke. Usvojiteljska majka je Bosanka, iz Tuzle, i s mojim ocem je živjela u Velikoj Britaniji. Baka je znala da mama želi da usvoji dijete i tako je došla do mene“, priča Una za RSE.

Unini usvojitelji radili su za Ujedinjene narode i često su dolazili u BiH za vrijeme rata.

“Baka je mami rekla – dođi u Tuzlu, ima dosta djece kojoj treba dom, ljubav. I moji su usvojitelji poslušali, vidjeli su me i usvojili“.

Una je često dolazila u Tuzlu zbog posla roditelja, ali nakon što je krenula u školu, život je nastavila u Velikoj Britaniji.

Una Srabović Ryan: Otac umro prije nego je saznao da je majka trudna

Unini biološki roditelji su iz Srebrenice gdje je 1995. izvršen genocid u kojem je ubijeno više od 8.000 muškaraca i dječaka.

Za RSE Una priča da su mnogi članovi porodica njenih roditelja ubijeni, posebno s majčine strane. Preživjeli su roditelji njenog oca koje je, kaže, upoznala tek prije dvije godine.

„Oni nisu znali da ja postojim. Otac je umro prije nego je saznao da je majka trudna“, ispričala je Una.

Unina biološka majka je nakon poroda ostavila u sirotištu. Izbjegla je u Australiju, gdje danas živi. Prije nekoliko godina, upoznala je biološku majku.

“Duga je to priča. Moja usvojiteljska majka i ja smo je pronašle na Facebooku. Pisale smo joj, ali tek nakon nekoliko godina je vidjela poruke. Napisala sam joj – ja sam tvoja kćerka, voljela bih te upoznati“, priča Una.

Četiri godine je čekala na odgovor.

“Otišla sam je vidjeti. Tad mi je ispričala sve o mom ocu, baki i djedu“, kaže Una.

Odrastajući daleko od uspomena rata i Srebrenice, Uni je, ipak, nedostajao osjećaj povezanosti.

“Živjela sam u sirotištu šest ili sedam mjeseci. Tad nisam imala roditelje i nisam osjećala tu povezanost. Nisam imala nikog. Ali osim tog nedostataka, nisam znala mnogo o ratu u BiH dok sam bila mala“.

Kaže da je odgovore o sebi i svom porijeklu dobila tek nakon što je upoznala svoju biološku porodicu, majku, baku i djeda s očeve strane.

“Osjećam da danas imam sve odgovore. Poznajem obje strane mojih bioloških porodica. Slagalica je potpuna“, kaže Una.

Srebrenicu je posjetila prvi put prije dvije godine.

Nažalost, na očev grob još nije otišla. Pronađeni su dijelovi tijela njezina oca, a u mezarju u Potočarima je, kaže, sahranjen uz svoje rođake.

“Kad sam prvi put vidjela Srebrenicu, bilo je teško. Nije bila sretno mjesto, naprotiv bilo je tužna. Vidjeli su se ožiljci rata, oštećenja, rupe od metaka. Ljudi su iselili, napustili svoje domove“.

Kaže da je osjetila tugu, ali da je Srebrenica dio nje:

„Tamo sam začeta, moji su roditelji iz Srebrenice. Ona je veliki dio mene“.

Nakon što je upoznala biološku majku, Una je počela o svojoj životnoj priči govoriti javno.

Kaže da bi voljela da je više uključena i angažirana kad je riječ o sjećanju na genocid u Srebrenici.

„Prije nekoliko godina sam počela govoriti za Remembering Srebrenica, organizaciju iz Velike Britanije koju djelomično financira Vlada, a koja se zalaže za korištenja lekcija iz Srebrenice za suzbijanje mržnje i netolerancije. Tek nakon što sam upoznala majku, mogla sam ispričati priču, jer sam saznala sve o sebi, svom životu“, kaže Una, koja je na Univerzitetu u Plymouthu diplomirala psihologiju, kriminologiju i pravo.

Danas živi i radi u više zemalja, osim u Velikoj Britaniji, u Meksiku i SAD-u, a od početka 2021. godine i u okviru udruženja iz Velike Britanije “Bosnian genocide Trust”.

“Govornik sam na događajima u povodu obilježavanja 26. godišnjice genocida. U toku je i snimanje dokumentarnog filma o mojoj priči. Voljela bih da je više toga. Voljela bih govoriti o Srebrenici tokom cijele godine“, kaže Una i dodaje:

“Nastojim podići svijest o tome šta se desilo, najprije među mojim prijateljima koji ne znaju ništa o BiH. Ne znaju gdje je, ne znaju šta se desilo tokom rata. Ove godine govorim o svome putovanju, životnom putovanju“.

Na pitanje kako komentira činjenicu da i dalje brojni u zemljama Zapadnog Balkana negiraju genocid i ratne zločine, Una kaže da upravo zbog toga želi govoriti o Srebrenici.

„Ne znam kako bilo ko može negirati da se desio genocid. Više od 8.000 ljudi je ubijeno za nekoliko dana. Ako to nije genocid, onda šta jeste. Kako može postojati takvo nešto. To jeste bio genocid i želim govoriti o tome. To nisu bila slučajna ubistva, bilo je planirano i to je genocid“.

Snage Vojske Republike Srpske, tokom genocida u Srebrenici, u julu 1995. godine, ubile su oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici i okolini.

Za te je zločine do sada osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, zbog genocida u Srebrenici su osuđeni i Ratko Mladić i Radovan Karadžić.

Zločin u Srebrenici iz jula 1995. godine, jedini je koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije, a koji je pred međunarodnim i domaćim sudovima okarakterisan kao genocid.

Prema podacima Instituta za nestale osobe (INO), u BiH se traga za oko 1.200 posmrtnih ostataka žrtava genocida, dok se na prostoru cijele BiH traga za 7.600 osoba.

U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari 11. jula 2021 bit će ukopano 19 žrtava genocida.

Do sada su ukopane 6.652 žrtve genocida počinjenog u julu 1995. godine, dok je na drugim lokacijama, a prema željama porodica žrtava, ukopano još 237 žrtava genocida.