Jedan dan Zeničanina na Golom otoku

Jedne julske noći tražio sam lijepu rutu za porodični godišnji odmor koji bi uključivao i razgledanje, ali i morsku plažu, daleko od Makarske, sa sadržajima za djecu. Odlučili smo se za rejon kvarnerskih otoka, tačnije za otok Rab. Uprvši prstom na Rab na Freytag&Berndt karti Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske koju sam dobio na poklon od mog prijatelja Harisa, pogled nisam mogao skloniti sa malog, skoro pa neprimijetnog komada Zemljine površine okružene vodom, preko kojeg je crnim slovima pisalo „Goli Otok“.

Tekst i fotografije: Afan Abazović, turistički i planinarski vodič

„Ka-pe dom“

U utorak, 17. septembra 2019. godine, u 09:50 ukrcao sam se na katamaran „Grga“, u luci San Marino, u gradu Lopar na otoku Rabu, zajedno sa još 30-ak turista iz Njemačke i otišao na Goli otok. Tada sam upoznao Rabljanina Grgu, kapetana i vlasnika katamarana, koji je među prvima počeo raditi turističke posjete Golom, davne 1989. godine, samo nekoliko mjeseci nakon njegovog službenog zatvaranja. Kada sam rekao da sam iz Zenice odmah smo napravili poveznicu između Golog i mog grada, koji se, čak i isto nazivao u kolokvijalnom rječniku – „ka-pe dom“. Tura je počela u 10 sati, a nakon tridesetak minuta stigli smo na južne obale malog, šumovitog otoka stjenovitih obala, zvanog Sveti Grgur. To je najsjeverniji zimzeleni otok Jadrana, na kojeg su stoljećima Rabljani dovodili ovce na ispašu. Pažljivo sam posmatrao i uočio vještačke betonske građevine na samoj obali – mitraljeske bunkere, vješto kamuflirane postavljenim kamenjem na krovove, sa po četiri ili pet otvora, okrenutih prema obali. Izgrađeni su na isturenim pozicijama, rtovima i vizuelno pogodnim položajima, sa pravilom da je svaki u vidokrugu dva susjedna. Ukupno ih je 50 na cijelom otoku. Ovo je, u vrijeme bivše Jugoslavije, bila zona zabranjene plovidbe. Prilazeći luci Porat, u šumi sam uočio ostatke devastiranih objekata. Za samostalan obilazak otoka imali smo sat vremena. Podataka o zatvoru na Svetom Grguru ima veoma malo. Nekoliko službenih rečenica govore o tome da je na otoku bio zatvor za žene od 1949. do 1988. godine, a da je u prvih devet godina njime prošlo 860 žena.

Obilazak otoka

U luci se nalazi ugostiteljski objekat koji spremno dočekuje turiste, a u neposrednoj blizini luke je „spomenik žrtvama totalitarnih režima“, podignut 2011. godine. Prema uputama, stazom sam otišao pravo u šumu. Svi objekti su napravljeni u nekoliko kaskada, obrasli gustom makijom i ogromnim stablima, skoro pa neuočljivi sa obale. Dočekali su me skeleti prizemnih objekata u kojima su bili smještene zatvorenice. Na drugoj kaskadi naišao sam na velike hale sa obje strane staze. Krovovi su propali, prozori izvaljeni, iz zidova počupani kablovi. Devastacija je pospješila propadanje i uticaj surovog vremena u zimskim mjesecima. Na posljednjoj kaskadi se nalazi velika zgrada, u koju sam ušao sa stražnje strane. U prizemlju je uočljiv prostor kuhinje sa četiri zidane peći i korito sa česmom za vodu. Hodajući po cijelom objektu, gazim po ovčijim brabonjcima, koje su ovdje našle utočište tokom oluja i bura. Na jednoj hrpi su ostaci elemenata željeznih okvirova za krevete, potpuno zahrđali. Otok je lovište za jelene koji su već toliko navikli na ljude da jedu iz ruke. Dok smo isplovljavali iz Porata primjetio sam veliku, očito vještačku plohu u brdu iznad prostora zatvora i, u nekoliko linija, poredano kamenje. Prvo je primitivni način za sakupljanje kišnice, a drugo je veliki natpis kojeg ću naći i na Golom Otoku – TITO. Brod je uzeo azimuth ka Golom Otoku, koji se pojavio iza jedne strme stijene Svetog Grgura. Ova, sjeveroistočna strana, potpuno je različita od one jutrošnje, jugozapadne. Stjenovita obala, neprohodne, skoro pa alpinističke smjeri da bi izašli na obalu, mitraljeska gnijezda istog dizajna i rasporeda. Oko otoka radosno su plesali delfini.

Hrvatski Alcatraz

Dok smo prilazili luci, moj domaćin Boro mi je dobacio: „Gledaj, Boga ti, nekad su ovdje dolazili besplatno, a ti sad plaćaš da dođeš.“ Horizont su polahko ispunjavale jednostavne, kameno-betonske građevine koje okružuju luku. Na Golom sam samostalno boravio dva sata, bez vodiča. Pitao sam se kakav li je osjećaj imao svaki od 16.000 zatvorenika, koliko ih je, po službenim podacima Uprave državne bezbjednosti (UDB-e) Jugoslavije došlo i prošlo Golim Otokom?

Po njihovim svjedočenjima, dolazili su posebnim zatvorskim brodom Punat, sa lukom Bakar kod Rijeke kao lukom isplovljavanja. Prva grupa od 1.200 zatvorenika 9. jula 1949. godine pristala je nedaleko od obale, na koju su bukvalno izbačeni, jer nije bilo izgrađene luke. Bili su smješteni u 14 baraka koje su bile pripremljene za njih, na potpuno pustom i nenaseljenom otoku. Kasnije se uspostavio jedan način „tradicionalnog“ dočeka svake naredne grupe na Golom Otoku, zvan „topli zec“. Zatvorenici, koji su trenutno na Golom, formiraju špalir, kroz koji mora proći svaki član nove grupe. Prolazeći, dobija udarce, uvrede, pljuvanje. Ko su, ustvari, bili ti ljudi? Da bi očistio redove KPJ, Tito je organizirao izjašnjavanje o Rezoluciji Informbiroa. Oni, koji su potpisali vjernost Staljinu, SSSR-u i Rezoluciji, prozvani su „i-be-ovci“ i postali su državni neprijatelji broj 1. Za njih je bio pripremljen Goli Otok.

Društveno-korisni rad kao kazna

Betonski put me odveo kroz kapiju i uveo u industrijsku zonu Golog Otoka. Ona je imala nekoliko veoma zanimljivih postrojenja. Drvna industrija je radila punom parom. Ručno pravljeni namještaj nalazio je svoje kupce čak u dalekim Sjedinjenim Američkim Državama. Kameni odjel je proizvodio možda i najbolje podne pločice u Jugoslaviji, koje i danas imaju neke od starijih objekata na području bivše Jugoslavije. Na obali se nalazilo i brodogradilište, koje je, u rano doba funkcionisanja zatvora, napravilo čak tri broda: „1. maj“, „13. maj“ i „25. maj“. Sva ova industrija je vođena pod preduzećem imena „Velebit“ Rijeka, preduzećem koje je formirala UDB-a. U vrhu industrijske zone nalazi se nekoliko parcela, korištenih za uzgajanje poljoprivrednih kultura. I tu je posljednji objekat tog dijela kompleksa.

Put me odveo kroz drvored. Svjedočenja govore da je Goli Otok zaista bio goli, bez ijednog jedinog stabla. Sve ono što danas raste po milosti Božijoj na ovom parčetu Zemaljske kugle imalo je svog „čuvara“, koji je stajao pored biljke i pravio joj hlad. Sa desne strane tog kržljavog drvoreda je jedan od dva platoa za sakupljanje kišnice. Došao sam do raskrsnice, na kojoj jedan put nastavlja ravno naprijed, a drugi skreće blago udesno. Prišao sam do prve bitnije zgrade na Golom – „Karanteni“. To je prizemna zgrada, izgrađena 1951. godine, dakle u ranom periodu Golog. Služila je kao prijemno-otpusno odjeljenje, u kojem bi zatvorenici bili primani, upoznavani sa kućnim redom i pravilima ponašanja u zatvoru, posmatrani, procjenjivani po psiho-fizičkim sposobnostima, nakon čega bi zadužili zatvorsku uniformu sa tri slova na leđima „KPD“, dobijali svoj matični broj i bili upućivani na rad.

Šta je sve bilo na Golom otoku

Uz „Karantenu“ se nalazila bolnica i za osuđenike i za stražare, u kojoj je i danas svjedok stari zahrđali rendgen-aparat. No, ono što me je zanimalo jeste, vjerovatno, najzloglasnija lokacija ranog perioda Golog – „Petrova rupa“. Našao sam je faktički u dvorištu „Karantene“. To je, bukvalno, rupa, dubine osam, a širine 20 metara, u kojoj se, bezuspješno, pokušavao pronaći boksit. A onda se tu napravio zatvor unutar zatvora, za najveće državne neprijatelje, među kojima su bili ministri federalnih republika, generali, direktori fabrika, ambasadori, rukovodioci KPJ i drugi. Bila je okružena sa dvjema kulama stražarama i obasjana reflektorima. U prvim mjesecima, u nju se silazilo ljestvama, a kasnije su zatvorenici sebi isklesali stepenište. Ime je dobila po Petru Komneniću, predsjedniku Skupštine NR Crne Gore, koji je njen prvi „stanovnik“. Drugi naziv joj je „Manastir“. A na kartama prepoznatljiva kao „Kota 101“. Kasnije će biti zatrpana, ali su joj konture ostale očigledne. Kroz nju je, po evidencijama, prošlo 136 osoba. Bila je lokacija sa najvećim brojem smrtnosti.

Odjel 102 je bio „rezervisan“ za najokorjelije zatvorenike. To je jedna od glavnih zgrada cijelog kompleksa. U njoj je smješten „zatvor u zatvoru“ sa 20 samica u prizemlju i 50 soba stacionara na spratu. „Stodvojka“ je bila rezervisana za najgore, najokorjelije zatvorenike. Naši domaćini sa broda ispričali su nam da svakog ljeta iz Njemačke dolazi jedan bivši zatvorenik, kojeg Boro preveze iz Lopra na Goli Otok, a ovaj očisti svoju ćeliju i tu boravi dvije sedmice. Živi tu, kuha tu, spava, „odradi“ svoje dvije sedmice i vrati se u Njemačku. Iz Odjela 102 put vodi nizbrdo i dolazi do raskršća. Desno uzbrdo put nastavlja ka luci, gdje ću kasnije doći, a lijevo nizbrdo put vodi do jednog od glavnih dijelova zatvora – „Žice“. „Žica“ je dobila ime po žici kojom je ograđena. U njoj su smješteni svi objekti važni za materijalno i tehničko funkcionisanje kompleksa zatvora. Na glavnom „trgu“ se nalaze ostaci fontane.

Ušao sam u najbližu zgradu i s vrata prepoznao da je to bila velika pekara. Zahrđale mašine za pravljenje tijesta i jufki zauzimaju sredinu prostorije obložene bijelim keramičkim pločicama. U ćošku, cijeli zid je izbušen rernama iz kojih je nekada izlazilo hiljade hljebova dnevno. U prostoriji pored su mesarske kuke, gdje se, očito, odlagalo meso. Zgrada prekoputa je, uslovno rečeno, najduža na cijelom otoku i ima veliki broj istovrsnih prozora na spratu. Ulaskom u prizemlje jasno je o čemu se radi, i to po metalnoj ogradi koja vodi do pulta. To je kantina. Primala je 300 zatvorenika odjednom, ali više ni traga od ijednog stola, ijedne stolice. Sve je odneseno u staro gvožđe. Ponovo sam bio na trgu. Na oko mala i neugledna kućica kraj stepenica koje vode prema još jednom paviljonu, čuveni je „Centar“. To je bio mozak cijelog zatvorskog kompleksa. U „Centru“ se vodila sva evidencija, čuvane matične knjige, dopremana, otpremana i cenzurisana pošta, vođena sva administracija i statistika zatvora. Stepenice vode pored paviljona sa 500 mjesta do stadiona za mali fudbal i košarku zvanog „Mladost“, koji čak ima i tribine. U luci se nalaze dva najstarija objekta na otoku, a to su dva skladišta. Između njih ide makadamski put uzbrdo, put koji je bio poprište pomenutog dočeka na Golom otoku zvanog „topli zec“. On vodi do Karantine, ali i do onog raskršća prije skretanja za „Žicu“. Nijedna od građevina na Golom Otoku nije upisana u katastar.

Budućnost Golog otoka

U povratku ka brodu, razmišljao sam o sadašnjosti i budućnosti Golog Otoka i povezao ga sa zeničkim „ka-pe domom“. Zenički zatvor ima dužu historiju, možda ne toliko crnu kao Goli Otok, ali bez sumnje da je jedna od asocijacija na Zenicu. Pitao sam se zašto ne iskoristiti to, napraviti muzejsku postavku na samom ulazu u krug zatvora, izvući zanimljive predmete iz ostava, dijelove dosjea poznatijih i zanimljivijih zatvorenika? Svrhu te muzejske postavke na Golom Otoku ima objekat zvani „Kino“, možda i najočuvanija zgrada cijelog kompleksa. Tu se mogu vidjeti neki predmeti koji su prikupljeni po Otoku i smješteni na jednostavnu policu, od predmeta za privatnu upotrebu, preko radova zatvorenika do alata koje su koristili. Može se pogledati i film o historiji Golog Otoka, kojeg gledate na istim klupama kao i nekadašnji gledaoci. To su uradile mnoge države širom svijeta sa svojim „Alcatrazima“. Nadam se da će biti sluha pretvoriti i Goli Otok i zenički „KPD“ u respektabilne muzeje iz kojih se može napraviti sjajna turistička ponuda.