Planinarenje je način života: Šest prijateljica iz Zenice visoke štikle zamijenile gojzericama

Planinarenje je odličan način da napunite baterije, nadišete se svježeg zraka, protegnete noge, uživate u pogledu, družite se i opustite. Osim toga, planine su nešto zaista izvanredno i sjajno je to što u njima možete uživati čak i ako niste u nekoj osobitoj kondiciji. Istina, na početku možda nećete osvajati visoke vrhove, ali ćete prije svega uživati u šumi, pogledu, šetnji i mentalno “ozdraviti”. Upravo je planinarenje danas postalo sve učestaliji oblik relaksiranja, krajnost koja nam je nerijetko potrebna kao svojevrsni odmak od svakodnevnog stresa, posla, dostupnosti i popratne tehnologije koju ne ispuštamo iz ruku, a i korona nas je naučila par lekcija, piše Akta.ba.

Planinarenje nije besciljno lutanje po brdima i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo morati sići, naprotiv, planinarstvo je način i stil života, niz aktivnosti koje savremenom čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i nadasve ljepšim. To dobro znaju Amna, Lejla, Mia, Majda, Mladenka i Anja, prijateljice iz Zenice koje svoje slobodno vrijeme koriste kako bi obišle ljepote Bosne i Hercegovine.

“S ljubavlju prema prirodi i planini se rađate, a vremenom usavršavate, tako da ja planinarenje ne smatram „bavljenjem“, nego stilom života. Ali, dobro se sjećam proljeća 2014. godine i mog prvog “ozbiljnijeg“ izleta na Lukomir preko Oblja, guste magle, slabe vidljivosti, kiše i hladnog vjetra od kojih se koče prsti na rukama,a ako imate neadekvatnu obuću onda nisu pošteđeni ni nožni prsti. Moje tadašnje smeđe velurne, natopljene vodom, čizmice škola su koja se nikada ne zaboravlja. Bjelašnica je nepredvidiva planina na kojoj se odigrava sudaranje kontinentalne i mediteranske klime, ona u isto vrijeme može da bude i snažna i surova, te pitoma i tiha.Bila je to ljubav na prvi korak, civilna odjeća ubrzo je zamjenjena profesionalnom planinarskom, te 2017. godine završavam kurs i dobivam značku planinarskog vodiča Planinarskog saveza Bosne i Hercegovine / PSFBiH. Stečeno iskustvo i znanje od tada nesebično dijelim sa grupom prijateljica kojima je planinarenje i boravak u prirodi postalo stilom života i zdrava navika”, kazala nam je Amna Šestić.

Amna ističe da se one privatno druže, tačnije – bije životne bitke, veseli se, plače, radi zadaće, ide na roditeljske sastanke, kuha, čisti, sprema, ekipa koja ima i psa i mačku istovremeno, djevojke koje djele dobro i zlo, mnogo čita, edukuje, slavi Bajrame, Uskrse, Vaskrse, Božiće, rođendane…

“Lejla i Mladenka su zdravstveni radnici. Iza njih dvije je teška godina i kusur borbe sa pandemijom. U očuvanju njihovog mentalnog zdravlja prvenstveno je boravak u prirodi zaslužan. Mia i Majda su naše umjetničke duše. Mia je tvorac prepoznatljivog brenda “Slatka Fuzija”, a Majda “Mayday Design”. Anja je već duži niz godina uposlenica u jednoj značajnoj kompaniji čije ime identifikuju sa postojanjem Zenice. Pored nas, moram spomenuti i prijateljice koje su spletom okolnosti napustile granice BiH i svoj život nastavile da grade na nekim drugim za njih sretnijim mjestima … Tanja, Lejla, Ena. Neizostavan dio ekipe su i dva psa, bigl Lulu i koker spaniel Joe. Po njima dvoma nas često ljudi u planini i prepoznaju, oni su nekako kao zaštitni znak”, pojašnjava Amna.

Fakat je da prirodne ljepote BiH ostavljaju svakog bez daha, ali je, također, istina da turisitički potencijali nisu ni blizu iskorišteni. Pitali smo Amnu da li smatraju da svojim aktivnostima, koje objavljuju na društvnim mrežama, doprinose razvoju planinskog turizma.

“BiH je idealna zemlja za razvoj planinskog turizma kada bi mi bili civilizovano društvo. Mjesta u planini koja su lako dostupna pretvaraju u deponiju. Svaka od nas kao sastavni dio opreme u ruksaku nosi i vrećice za smeće. Usput hodajući skupljamo tuđe smeće koje je tu ostavljeno da skrnavi prirodu, a svaki izlet se završava gepekom punim crnih vreća. Zbog svega navedenog više sam ljubitelj nekomercijanih tura kojima je prošao manji broj planinara. Planinski turizam odlično se promoviše i kroz edukacije o ljekovitom bilju, životinjskim vrstama, legendama određenih područja, gastro ponudu i sl. Zaista sam presrerna kada sa jednog od vidikovca vidimo planinske masive kojima smo prethodnih izleta hodile, sumiramo orjentaciju u prirodi, pa sumiramo utiske. Presretna sam što su moje cure sa asfalta štikle zamjenile gojzericama. Presretna sam što nekome mogu prenjeti znanje i iskustvo, to je za mene prvenstveno promocija zdravog načina života”, dodaje.

Do sada su obišle Smetove, Kraljevine, Lisac, Zmajevac, Janjićki vrh, Klopačke stijene, Pepelari, Tvrtkovac, vidikovci poput Volovske glave i Kljuna u Gornjoj Zenici…

“Stari grad Bobovac je predivan u svako godišnje doba, šuma visibaba na Humu je dar prirode za odabrane. Vlašić je moj drugi dom, Visočica majka, a Prenj gorostasni gospodin čijim predjelima hodate s dosta poštovanja, kraljica Vranica, Treskavica sa 365 izvora, dvije strane Veleža, pogled kroz Hajdučka vrata na Čvrsnici, miholjska ljeta na Bjelašnici, Orjenski masiv s mirisom Jadrana, prelijepa Romanija… Mnogo je mjesta na koja se uvijek iznova vraćamo”, kaže Šestić.

Da li je bilo nekih manje prijatnih situacija tokom planinarenja?

Ništa tako strašno i zabrinjavajuće. Najčešće što nam se može desiti jeste to da se mi zapričamo tokom ture i onda zaboravimo pogledati na markaciju, pa vraćaj se nazad.Pet do sedam žena koje pričaju istovremeno, moramo negdje kiksati?! Ako uočim tragove medvjeda počnem da pjevam i komponujem raznorazne pjesme, ostale cure me prate, a tek kada dođemo na dom kažem im o čemu se radilo. U planini je najvažnije ostati smiren, racionalno razmišljati, ne paničiti,biti dobro opremljen i biti spreman na izazove. Panika ne dolazi u obzir.