Aca Lukas u detalje opisao kako je počeo da se kocka: Zatekli su barsku stolicu zabodenu u ekran aparata

U posljednje vrijeme mnogo se govori i piše o životu Aleksandra Vuksanovića, odnosno Ace Lukasa, o kojem se snima film i serija.

Muzičar, koji važi za jednog od najboljih na ovim prostorima, ali i najkontrovernijih, u autobiografskoj knjizi “Ovo sam ja”, koja je objavljena prije dva dana, opisao je etape svog života. 

Na naslovnoj stranici knjige piše: “Sve laži o meni su istinite i sve istine o meni su lažne”.

Otkrio je i kako je počeo da se kocka.

– Kao klinac mnogo sam čitao. U mojoj kući je postojao kult knjige. Tada su se knjige kupovale na metar. Dodje akviziter na vrata, ubijedi kevu, i – eto komplet knjiga Dostojevskog, Ćopića, Šekspira… Već u osnovnoj školi sam pročitao kompetnog Dostojevskog. “Idiot” je vrh! Ali, jedna druga knjiga me dugo držala, mogu slobodno da kažem – u kandžama. To je roman “Kockar”, dobrim dijelom autobiografska knjiga. Glavni junak Aleksej se stidi zbog kocke, ali ne može da se odupre strasti za rizikom. Ja osjećam tu istu strast, ali se ne stidim. Aleksej mi se bio uvukao u glavu. Ne kažem da je on bio inspiracija za kocku, ali sam prije nego što sam ušao u kocku znao psihologiju kockara – dio je knjige Ace Lukasa.

Dalje opisuje da je počeo sa aparatima te da je mogao satima da sjedi i “drnda” mašinu, šutira ili poljubi.

– Dogovorili smo bili neku utakmicu kod Sedme beogradske gimnazije. Krenuli smo čoporativno sa Karaburme. Zastali smo kod kafane “Topola”, u ulici Patrisa Lumumbe. Na moju sreću, a nesreću ekipe, kafana je imala aparate za igru na sreću, što je blaži izraz za kockanje.

– Samo da povučem dvaput – rekao sam.

– Krećemo – upozorili su me poslije izvjesnog vremena.

– Samo još dvije ruke i stižem – kažem ja čvrsto ubj0eđen da ću stići na vrijeme na utakmicu.

Uoči utakmice su shvatili da neću doći, pa me zamijenio drugi igrač. Poslije utakmice su svratili do “Topole” i zatekli me kod aparata.

– Idemo poslijepodne na “Marakanu” – kažu.

– Prođite ovuda, pa idemo zajedno – opet sam kazao samouvjereno.

Poslije nekoliko sati, opet su svratili do “Topole”

– Ajte vi. Samo dvije ruke i stižem vas – rekao sam, jer “Zvezdine” utakmice ne propuštam.

Kasnije je kružila ovakva priča: Posle “Marakane” svratili su do “Topole”. Mene nisu zatekli, ali su zatekli barsku stolicu zabodenu u ekran aparata i zakačenih sto maraka za nadoknadu štete.

To je bio tek početak Aleksejevog ulaska u moj mozak – odlomak je iz autobiografske knjige Ace Lukasa “Ovo sam ja”.