Sadrže li sevdalinke opise silovanja ili je riječ o pokušaju narušavanja bh. kulturnog segmenta

Sevdalinka je narodna pjesma svojstvena teritoriju Bosne i Hercegovine, a smatra se da je nastala dolaskom Osmanlija. Opisuje melanholiju, odnosno čežnju za ljubavlju. Ne sadrži eksplicitizam. Međutim, u posljednje vrijeme joj se upravo on pripisuje.

Temu je otvorila srbijanska književnica Biljana Srbljanović koja je na svom Facebook profilu napisala kako sevdalinka “Prošetala Suljagina Fata” veliča silovanje: “Od manje poznatih naučnih saznanja za danas izdvajamo: “Prošetala Suljagina Fata” je sevdalinka o silovanju. Dr Polovina je inače bio lekar, neuropsihijatar, dobro je razumeo o čemu peva. Nastavite sa redovnim aktivnostima”, istakla je nedavno.

Naime, “čistoća” sevdalinke dovedena je u pitanje te su rasprave o tome da li ona zapravo sadrži opise silovanja okupirale javni prostor. Kako za Klix pojašnjava sociolog i filozof Esad Bajtal, prije se znalo koja je granica fizičkog dodira.

“Silovanje je za to vrijeme vrlo težak pojam kao pojava, a kamoli kao praksa. Sevdalinka je nastala prije četiri – pet vijekova. Dakle, u vremenu vrlo snažne islamske moralistike na djelu. Kad djevojke i momci tog vremena igraju u kolu, ne drže se za ruke nego je između njih maramica koja se zvala rubac. Dakle, drže se za maramicu kako ne bi došlo do dodira. Dodir između djevojke i momka onemogućava njoj udaju za bilo koga drugog, osim za onoga koji je uspio da je dirne. To su mangupi znali iskoristiti tako što bi izrežirali ovu scenu u tijesnom sokaku. Dovoljan je bio jedan svjedok. Na ovaj način mogli su dobiti onu koja ih nije htjela. Samo se dotle moglo ići. O silovanju se nije moglo razmišljati u kontekstu takvih moralnih pravila i tako ‘tvrde’ moralne prakse”, govori.

U ovom momentu pažnja je usmjerena na sevdalinku “Prošetala Suljagina Fata” koju je otpjevao Himzo Polovina. Naime, jedan stih smatra se naročito problematičnim jer, prema nekim mišljenjima, govori o silovanju djevojke.

Haj, prevari se Suljagina Fata Haj, prevari se, žalosna joj majka Uđe Fata u magazu sama Za njom uđe Mujo, zamandali vrata

Hej, za njom Mujo zamandali vrata

Je li magaza mjesto silovanja

Prema Bajtalovom mišljenju, nemoguće je da se čin silovanja uistinu dogodio zbog etike koja je vladala tokom osmanske uprave. Djevojkama nije bilo dozvoljeno kretati se bez pratnje. Ako je ipak to uspjela uraditi, ne znači da je momak prisilio na taj nemoralni čin.

“To je potpuno besmisleno. Prvo, sam stih to ne dozvoljava. ‘Uđe Fata u magazu sama’. Šta znači sama? Sama, bez majke, tetke, strine… To je nemoguće. One nisu same hodale u 15. ili 16. stoljeću. Uvijek su bile u pratnji majke, oca, brata… Neko je tu bio. Drugo, i ako je ušla sama, onda je to bilo dobrovoljno. To ne znači da je Mujo zgurao u magazu ili nešto slično. Dakle, ovdje se radi o totalnom neznanju takve vrste interpretacije”, kaže.

Objašnjava dio iz druge sevdalinke: “Pošetala Adila na vodu pa za njom prist’o neki delija, a za delijom ide njena majka i kaže njemu ovako: ‘Vrati se nazad, luda mi je i nejaka mi je. Hoće li mi se dijete prepamti?’ Tako ona njega odvraća od te pratnje. A on kaže: ‘Hajd otale, Adilina majko. Kako ti je luda i nejaka? Sinoć mi je na krilu sjedila, brojila mi puca niz jedarca, a ja njojzi po grlu đerdane'”.

Smatra kako i ovaj primjer pokazuje da čin silovanja ni u kom slučaju nije mogao biti ostvaren. Riječ je isključivo o maštariji, odnosno fantaziji.

“Kakvo krilo, kakve puce, kakvi đerdani u tako moralno stroga vremena? Naravno da nije moguće nego je na sceni nešto drugo. Želja pusta, mašta koja se ne predaje pred stvarnošću. Djeluje mašta koja kao nestvarni dodir sa svijetom preuzima na sebe ono nemoguće. Željom dirigovana riječ samo je zamjena za stvarni događaj. Dakle, to je uživanje u govoru o užitku”, govori.

Mišljenja je kako nečija ideološka zadaća može biti da dovede ključni kulturni segment Bosne i Hercegovine u pitanje, da oskrnavi i obezvrijedi sevdalinku. Želi da je prikaže na način koji njoj ne pripada. Nema silovanja, nema ničega. Silovanje ne bi moglo proći neprimijećeno. Mrtva glava bi pala da je to neko napravio. Takva stvar ne bi mogla biti samo stih u pjesmici. Ona je erotska fantazija i bavi se neostvarivim željama. Izgovara idealno stanje nečije želje: htio ili htjela bih, želim ovoga ili onoga, da mi je do ovoga ili onoga. Pošto to govori prefinjenim jezikom, onda se pojavljuje mogućnost različitih interpretacija.

“Dolazimo do ključnog stava: Imam pravo da tumačim kako hoću jer građa je naprosto takva. Međutim, imati pravo i biti upravu su dvije potpuno različite stvari. Svako ima pravo, a upravu je onaj ko ima logiku iza svoje interpretacije”, navodi.

Medijsko i internetsko preoblikovanje sevdalinke

Internet je dao šansu svima da nešto govore javno, a mnogi to čine skriveni pod šiframa. Treba li ozbiljno shvatati nekog ko nema hrabrosti da se potpiše vlastitim imenom? Ovo možemo označiti fenomenom širokog medijskog ludila.

Sevdalinka je imala terapeutski smisao. Onaj ko pjeva oslobađao se unutarnje tenzije i bola. Tako su se tada djevojke (pošto je sevdalinka pretežno ženska pjesma, ali je i muška, naravno) uz pjevanje praznile tu neispunjenu želju.

“Prema sevdalinci niko se nije odnosio tako neodgovorno, optužujući, vrijeđajući i ponižavajući je. Za nju je književna kritika davno rekla da kao poezija spada u sam vrh svjetske poezije. S tim melopoetskim zadatkom otišla je puno dalje od naše države. Ona je bez radija, televizije, telefona, interneta i sličnog doprla preko Crne Gore, Srbije, Rumunije, Bugarske, Mađarske do Besarabije. Antropološki kod koji nosi njena melodija je uspio da je gurne na kraj svijeta. Ljudi su je pjevali bez razumijevanja teksta. Imali su osjećajni odnos preko melodije koja govori da se tu radi o snažnoj ljubavi i senzibilitetu”, priča.

Navodi kako oni koji napadaju sevdalinku ne moraju biti svjesni, ali to čine iz horizonta ukupne psihološke atmosfere koja se politički nameće: negiraj sve što je bosansko! Neki ovo rade svjesno, a neki su možda i plaćeni da to čine.

“Preko negiranja sevdalinke negira se Bosna. Sevdalinka, sarajevska Hagada i stećci su tri ključne tačke koje čine Bosnu Bosnom. Sevdalinke više nigdje nema. Potekla je ovdje, a nema gdje nije bila slušana. Da je Safet Isović pjevao na engleskom jeziku, u njihovim gradovima bi imao obelisk od stotinu metara visine. U Sarajevo nema još ništa. Prije dvije – tri godine su mu stidljivo dodijelili nekakav tamo parkić. Dodijelili su mu ga uporedo s još nekim pjevačima koji nisu beznačajni, ali u komparaciji s njim nisu ni jedan posto njega. Takvi smo kakvi smo. Neko hoće da negira i to malo što je uspjelo da se spasi. Sevdalinka će biti ponovo otkrivena zato što ima antropološku vrijednost. U njoj se svako može prepoznati. Doći će vrijeme kada će se pojaviti neko ko će je, makar približno Safetu ili Zaimu, moći približiti ljudima. Ona neće nestati uprkos svim nastojanjima koja su sad u igri: blaćenje i pogrešna interpretacija. Nema logičke osnove za tu vrstu tumačenja”, zaključuje Bajtal.