Habiba moli Boga da, dok je živa, pronađe kosti sina, snahe i dvoje unučadi

I ove godine sam se, sinko, okahrila kada sam čula da na spisku pronađenih za ukop nema mojih najmilijih – sina Rifeta (26), snahe Hatidže (24), petogodišnjeg unuka Adisa i dvogodišnje unuke Adise, s tugom nam govori Habiba Špiodić (88) iz planinskog sela Krušev Do kod Srebrenice, dodajući da se nada da će za njena života biti pronađene kosti njenih najmilijih.

Upali u zasjedu

Sjeća se da su ona, snaha i unučad 5. jula 1992. godine s grupom Kruševljana i susjednih Lučana preko planine Sušica iz sela pokušali pobjeći u Srebrenicu.

– Selo graniči sa Srbijom. Te 1992. godine s one strane Drine počeli su danju i noću bacati granate. Uzeli smo nešto hrane, tople garderobe, stegnuo obuću i preko šume je cijelo selo krenulo u pravcu Srebrenice. Granatirali su sa svih strana, a na putu leševi ljudi i stoke. Ni sama ne znam kako smo došli do Srebrenice, 50 kilometara od našeg sela – sjeća se Habiba.

Kaže da su nekoliko dana čekali kada će ostali stići preko šume u Srebrenicu. Sposobni muškarci vraćali su se da ih traže, ali mnogi od njih nisu preživjeli. U šumi su ubijeni granatama.

– Prošao je mjesec kad su pronijeli vijest da su na tom putu, u planini Sušica kod Podravanja, mnogi poginuli. Niko mi nije ništa rekao za moje najmilije – kazuje Habiba.

Danima se uplakana Habiba raspitivala za sinove, snahu i unučad. Sinovi Rifet i Šefik kasnije su se pojavili, a snahe i unučadi nema. Poslije je saznala da su ih ubili na toj planini. Ni skoro tri decenije nisu pronađene kosti snahe Hatidže, unuka Adisa i unuke Adise.

Posjeta komšija

Zbog godina, narušenog zdravlja i udaljenosti Memorijalnog centra, Habiba posljednjih desetak godina ne ide u Potočare. Ostaje joj, kaže, da još ovo malo života provede u svom selu, s bolom i tugom, moleći Boga da će, dok je živa, biti pronađene kosti sina, snahe i unučadi. Kako kaže, jedino kada spava, ne misli na njih. Raduje je posjeta komšija, rodbine, unuka Elvisa Špiodića, koji živi pored Memorijalnog centra i od koga svaki dan očekuje vijest da su pronađeni njeni najmiliji…

Samo Šefik preživio

Nažalost, kad je pala Srebrenica u julu 1995. godine, preko šuma nisu prešli njeni sinovi Rifet i Refik. Refik je pronađen i ukopan u Memorijalnom centru Potočari, dok se za Rifetovim posmrtnim ostacima još traga. Šefik je preživio logor u Rogatici i danas, kao invalid, živi s majkom u Kruševom Dolu.