Zašto ću ove godine ljetovati u Crnoj Gori?!

Ove godine ljetujem u Crnoj Gori kod svoje braće i na našem moru. Neka izvinu braća Grci, Bugari, Rusi, ali ovo smo godinama čekali.

Napokon su Srbi izašli na more i biće svoji na svome.

Iskreno, išao sam ja i ranije na more u Crnu Goru, ali me stalno “žuljao” taj komitski turizam.

Piše: Srđan Puhalo

Maltretiranje Srba iz Republike Srpske počinjalo je odmah na granici, dok smo po najvećoj vrućini, satima čekali na graničnim prelazima Vraćenovići, Šćepan polje ili Sitnica, jer je diktator Đukanović naredio da se svaki pasoš mora provjeriti. Čekali su Srbi u koloni da uđu u Crnu Goru, jednako kao i Slovenci, Mađari, Česi, Poljaci, Albanci, Bugari, kao da nismo braća. Čekali stisnutih zuba u svojim klimatizovanim autima i molili se za spasenje Crne Gore.

Nije bilo lako tada biti Srbin carinik na graničnom prelazu, obore pogled od sramote. Stide se predaka sa Vučijeg Dola i Mojkovca, ali šta će, rade svoj posao mora se od nečeg živjeti. A kada nam se oči sretnu, vidiš njihov pogled pun bijesa, izvinjenja, stradanja.

Kad pređeš granicu tek onda počinje srpsko stradanje.

Ako dolazite iz pravca Srbije ili Republike Srpske radari na svakom koraku, mjere brzinu i ne daju srpskim sokolovima da „gone“ svoje automobile, kao što su nekad gonili Turke. Kažnjava policija nemilice srpske sužnje, puneći srpskim parama montenegarski budžet, ali hajde što kažnjava, nego što neće da se dogovorimo.

Kažu nema više toga u Crnu Goru od kada su otvorili 8 poglavlje pregovora sa EU.

Šta će jadni Srbi, ćute i gledaju kako im policija latinicom pišu kazne i razmišljaju jel to EU u koju nas vode?

Ako ideš u Herceg Novi, to i nije toliko loše, jer tamo su vijekovima naši na vlasti, ali dok dođeš do njega valja Milu platiti harač/ cestarinu od 3 eura.

Sada je i to ukinuto.

More je u Herceg Novom prozirno kao što je prozirna i presuda haškog Tribunala za genocid u Srebrenici, a djeca se igraju traženja tijela baba, djedova, tetki, stričeva zakopanih u ljekovitom blatu Igala. Na plaži po čitav dan sluša se naš Vlado Georgijav u orginalu, ali i remiksovan. Prodavači knjiga slobodno i na sav glas prodaju knjige znamenitih Srba, Matije Bećkovića, Jovana Dučića, vladike Nikolaja, Slobodana Antonića i Mila Lompara.

Plivači kad ulaze u vodu tri puta se prekste, pa se bućnu. Bove u moru su crveno, plavo bijele boje.

Ali toga nije bilo poslije Kamenara.

U Budvi ili Ulcinju sve je nekako kao u vrijeme Sekule Drljevića.

Ne može vidjeti ni peškir sa motivima zastave Srbije, a kamo li na jarbolu. Zalazak sunca u Tivtu je crven kao crnogorska zastava. Plaže su tada bile potpuno multietničke, dijete mi je za tih dana vidjelo više Albanaca, Mađara, Bošnjaka, Makedonaca, nego za cijeli život. Slušalo se tada Jala Brat, Džiboni, Oliver Dragojević, Severina ili Bajaga, ali od kada je napustio Boru Đorđevića. Politikin Zabavnik se čitao krišom ispod peškira.

Na pješčanom dijelu plaže Jaz ili u Ulcinju slobodno možeš da praviš pješčane kuće, zamkove ili neke druge figure, ali kad kreneš da praviš crkvu sa Oplenca svi te nešto čudno gledaju. Na šetališu u Budvi giros se ne pravi od svinjetine kako je red i običaj, već od piletine. Kažu ne žele da povrijede vjerska osjećanja drugih i drugačijih i da se o tome mora voditi računa u građanskoj državi. Namjerno spuste cijene morskim plodovima iako je petrovdanski post odavno prošao.
Nije tada bilo lako biti srpski turista istočno od Kotora.

Ledo sladoledi su dominirali cijelom crnogorskom obalom, jer oni su se pomirili sa susjedima i a srpski sladoledi Frikom i Swisslion nisu im toliko slatki. Koliko je samo dječijih suza proliveno jer smo ih tjerali da jedu ledov Rumenko. Sjećam se da je jedan Srbin morao ići u Pljevlja da djeci kupi Čoko moko.
Bove u moru su obične i jednobojne, mislite da je to slučajno.

Čak su zabranili da se Sabor trubača održi na plaži Jaz. Kažu to nije njihova tradicija, ali eto Dejvid Geta i Fetboj Slim jesu. Ne smetaju im raznorazni bjelosvjetski drogeraši, a smeta srpska truba, leskovački roštilj, jelek, kanterija i opanci.

Ali na svu sreću toga više nema u Crnoj Gori, svanula je sloboda i demokratija i zato na ljeto idem na crnogorsko primorje, da osolim guzicu, s vjerom u Boga, za kralja i otadžbinu.