Šta je nezaposlenima Praznik rada?

Danas je Međunarodni praznik rada. Apsurdno, ali uobičajeno većina će ovaj dan odmarati od pravakoje slave – dostojanstvenog prava na rad. Neki tradicionalno pripremaju banket, roštilj, putovanje, a neki će na proteste. Šta mislite kojih je više?

Nezadovoljstvo lošim pravima i položaju radnika danas će stotine ili hiljade građana iskazati na protestima.

Članovi Sindikata metalaca FBiH organizuju mirne proteste pred zgradom Vlade FBiH. Proteste na istom mjestu, u isto vrijeme, organizuju i članovi Samostalnog sindikata šumarstva, prerade drveta i papira BiH, a Sindikat radnika trgovine i uslužnih djelatnosti organizuje prvomajski marš.

U najavi događaja nema protesta koje organizuje Savez samostalnih sindikata BiH. Možda zato što nikada nije zaživio u praksi, a i na papiru ima dva predsjednika. Kako? Jednostavno, mala bara, puno krokodila. Saga traje duže od pandmije, a u međuvremenu o sindikalnim vođama radnici umjesto na čelu kolone slušaju u vijestima. Jedan od dva predsjednika – Selvedin Šatorović prije dva mjeseca je nepravosnažno osuđen na tri mjeseca zatvora. Radnici su ga optuživali i za mobing.

Kršenje zakona, slaba sindikalna borba i nepošteni poslodavci učinili su svoje. Radnička prava su nezadovoljavajuća, a 406.718 osoba u BiH uopšte ne ostvaruje pravo na rad – nezaposleni su. Takvih građana u BiH je 2% više nego prošle godine.

Među 406.718 nezaposlenih je i Ana Kotur-Erkić diplomirana pravnica, koja je to zvanje stekla prije sedam godina. Za taj period ima svega 14 mjeseci radnog staža, ali ne kao pravnica. Radila je u nevladinim organizacijama u oblasti odnosa s javnošću i medija.

Trenutno je nezaposlena. Posao traži, ali uglavnom ne dobije ni odbijenicu, a kamoli posao.

“Što se tiče potrage za poslom, imam oko 70 aplikacija na računaru, za privatni i javni sektor, te međunarodne organizacije u zemlji i regionu. Iskustvo mi kaže – privatni sektor obično i ne odgovara na aplikacije, javni, u Banjaluci dok sam aplicirala, jednom mi je poslao pismenu odluku o izboru kandidata, a u Brčkom sam skupila fasciklu odbijenica – te sam u zadnjih godinu intenzivno izlazila na konkurse na kojima se, u pravilu, pred vratima sale za testiranje ili intervju, sazna ime onog ko će biti primljen” kaže za BUKU Kotur-Erkić.

Dodatni problem je i to što je Ana osoba s invaliditetom, pa su joj konkursne procedure često nepristupačne.

“Prije nekoliko dana me muž doslovno odveo na testiranje i intervju, pomogao da se popnem na zadnju etažu zgrade u kojoj je bio test, koja nema lift, recimo, iako ima rampu ispred i u zgradu u kojoj sam intervjuirana, a u kojoj sam morala stajati (nema stolica za sjesti dok čekaš red) dok je komisija odlučila da me prozove, iako sam – prozvana da uđem u samu zgradu. Za sve to je morao uzeti slobodan dan” dodaje.

Dijelom statistike nezaposlenih je i Višegrađanin Milenko Janjić. Netipičan je primjer političara. Već treći mandat odbornik je u Skupštini Opštine Višegrad. U prošlom mandatu u opštini u kojoj je odbornik nije imao nijedan radni sat.

“Za to vrijeme radio sam kao konobar u Dubrovniku i na Jahorini, slobodno mogu reći da sam dijelio sudbinu velikog broja mladih iz Višegrada koji su zbog nedostatka posla u Višegradu bili prinuđeni da idu u druge države i gradove da zarade novac za egzistenciju. Još veći problem od zapošljavanja preko političke stranke je politički pritisak i sabotiranje” kaže ovaj nezaposleni političar za BUKU.

Bez posla je ostao proglašenjem pandemije, a trenutno radi privremene i povremene poslove.

“Trenutno radim kao operater termičke obrade i potpisao sam ugovor o privremenim i povremenim radovima do mjesec dana.”

Kaže da za 15 dana rada u Federaciji BiH radeći trenutne poslove može zaraditi četiri prosječne plate u Višegradu. Raditi za 520KM koliko je minimalac u Republici Srpskoj za njega je poniženje, a u Višegradu, priča nam, ne bi mogao dobiti posao ni da je Nikola Tesla.

Od obrazovanja ima završenu gimnaziju. Smatra da to ipak nije razlog zbog kojeg nema posao u opštini u kojoj je odbornik. Realni sektor je mrtav, javni okupiran kadrovima vladajuće koalicije.

“Naravno da moja stručna sprema nije razlog, problem su moji principi. Mogao bih da se zaposlim kada bih imao malo manje karaktera i pristao da budem nečiji potrčko. Smatram da se posao ne smije dobijati zbog pripadnosti bilo kojoj političkoj stranci, stranke treba da predlažu svoje kadrove i funkionere kako bi mogli da provode svoju politiku, a posao mora biti dostupan svima bez obzira na političko opredjeljenje” poručuje Janjić.

Svjestan je da ugostiteljstva u Višegradu skoro pa i nema, a svaki drugi posao je rezervisan za politički podobne. Zbog toga je za njega tražiti bilo kakav posao u Višegradu besmisleno.

Bez posla je od februara i novinar Milan Ilić. U potrazi je za poslom, ali za sada bezuspješnoj.

“ Već dva mjeseca tražim na raznim portalima, medijima, ali je korona u velikoj mjeri uništila sve” priča Ilić.

Dalila Šabić je nezaposlena već tri godine. Radila je u hotelima na recepciji nakon čega je odlučila da otvori svoj hostel. Visoki porezi i nameti države natjerali su je da završi svoju samostalnu biznis avanturu. Jer mali biznisi u BiH uglavnom su avanture.

“Kao mladoj osobi koja započinje svoj biznis mislila sam da ću dobiti neku pomoć od vlade, države ali nažalost ništa. Zakon je toliko smiješno napravljen da veliki hoteli i ja imali iste poreze, takse itd…”

U vremenu pandemije posao ni ne traži. Za sada radi na internetu.

Šta je nezaposlenima Praznik rada?

Na današnji dan 1886. godine održane su demonstracije radnika u Čikagu, u čiji spomen je 1. maj proglašen Međunarodnim praznikom rada. Sami protesti koji su bili brutalni i na kojima je ubijeno šest, a ranjeno 50 radnika koji su ustali protiv radne eksploatacije i nehumanih uslova rada. Nema širokog konsenzusa šta je danas prvi maj, prilika da se istorija ponovi rađajući bunt za radničko dostojanstvo ili prilika da se okupimo s prijateljima, porodicom ili kolegama oko roštilja.

“Prvi maj mi je, dok sam bila dijete, značio dobar provod na izletu, a danas me samo podsjeća koliko je moja borba uzaludna, jer – ma koliko se mijenjali akteri u politici, ma ko bio u poziciji odluke, to običnom čovjeku ne znači ništa, ako nije dovoljno podoban nacionalno, stranački, rođački ili na neki deseti način. Dok kabinete najznačajnijih ljudi popunjavaju osobe sa SSS i kupljenim školovanjem, oni koji prolaze sistem obrazovanja onako kako to uobičajen tok stvari nalaže – skupljaju staž na evidencijama Zavoda za zapošljavanje” poruka je koju šalje Kotur Erkić.

Za Ilića prvi maj je prilika nerad i uživanje u jelu i piću.

“Umjesto da se ljudi bore za svoja prava, veće plate i sl, oni se bore da ne bude kiše kako bi mogli roštiljati, što je tužno.”

Za Janjića, Praznik rada ima šire značenje: “Prvi maj za mene znači slavlje, rođendan mi je pa uvijek proslavim prvi maj.”

Dok mislimo da je ustanak tekstilnih radnika glupost i da su oni završili posao za nas pa se ne moramo brinuti i izlaziti na ulice, vrijedi znati da je Svjetska banka prije nekoliko dana saopštila -250.000 radnih mjesta je ugroženo.

Sretan Praznik rada!