Kako seksualni predator napada djecu i kako roditelj treba reagovati

Zbog navođenja djevojčica mlađe starosne dobi na pornografiju, danas je u Konjicu uhapšen mladić D.K. Najmlađa njegova žrtva imala je 9 godina. Krivična djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije su u porastu a kazne za počinitelje su do dvije godine zatvora.

Seksualno eksplicitne fotografije i videosnimke iznuđivao je u prethodne dvije godine od 40 djevojčica, najmlađa je imala 9 godina. Predstavljao se lažno kao vršnjak, osoba ženskog pola a nekada i kao policajac.

“Tjerao je maloljetne osobe da snimaju određen odnos, da učestvuju u pornografskoj predstavi, i da mu šalju te video snimke“, rekao je Saša Petrović, sektor za cyber kriminal, FUP.

Predator najčešće u komunikaciju stupa lažno se predstavljajući a nakon iznude prve ili fotošopiranja bilo koje djetetove fotografije preuzete sa društvene mreže, te prijetnje da će neprimjeren – primljen ili fotošopirani sadržaj pokazati roditeljima ili objaviti na porno sajtu, dijete ulazi u začaran krug ucjena i straha.

Ono što djeca osjećaju su sram i krivica, nerijetko su to uznemirenost, strah i ljutnja. Takva iskustva mogu biti veoma zbunjujuća pogotovo ako dolaze od nekoga kome su do tada vjerovali ili ako nisu vjerovali da im se nešto tako loše ili ugrožavajuće može desiti“, izjavila je Senka Čimpo, psihologinja i psihoterapeutkinja.

“Ovome su podložna sva djeca, bez obzira da li dolaze iz stabilne ili socijalno ugrožene porodice, sa potpunim samopouzdanjem ili potpuno nesigurna djeca. Čak za 50 posto su porasla krivična djela u vezi sa polnim nasiljem nad djetetom na internetu, imamo mnogo predatora. Roditelji, nastavno osoblje, policija – svi moramo voditi računa o tome kako djeca komuniciraju na internetu“, navela je Mirna Miljanović, Odeljenje za odnose sa javnošću policije RS.

Uloga roditelja je najvažnija. Razgovori, građenje povjerenja i bliskosti. U situaciju u kojoj je problem ipak nastao – nenametanje osjećaja krivice djetetu.

“Najvažnije je da vjeruju djetetu, da nikako ne opovrgnu to, da ne kažu – nije, pretjeruješ, da ne sakriju zbog eventualne sramote ili nelagode koju osjete i da u svakom slučaju djetetu pošalju poruku da ni na koji način ono nije krivo”, navela je Čimpo.

“Povećavanjem educiranosti i povećavanjem svijesti roditelja, rezultiralo bi otvorenijim odnosima u komunkaciji roditelja i djece. Djeca nekada iz straha ne govore roditeljima, a roditelji s druge strane iz svog neznanja iz straha, ne prepoznaju indikatore koji pokazuju da su njihova djeca izložena nekojh vrsti zloupotrebe ili iskorištavanja“, naglasila je Mirela Šuman, projektna koordinatorka Centra za sigurni internet BiH.

“Ako se dijete nema kome obratiti u porodici, u školi, onda nastaje pravi problem, dijete se povlači u sebe i na kraju to može da ide i u suicid kao u pojedinim slučajevima koje smo imali”, potcrtao je Petrović.

Identifikovanje počinioca internet nasilja, danas je najčešće 10 minuta posla za policiju. Kratko vrijeme, baš kao što je, iz ugla žrtve kratko i ono koje će počinilac, ukoliko je navodio na pornografiju, provesti u zatvoru. Za svu bol i traumu djeteta – kazna je do dvije godine zatvora.

“Nadležne institucije organa vlasti i gonjenja moraju biti progresivnije jer smo svjedoci da su izrečene kazne počiniocima neprimjereno blage“, kazala je Šuman.

Neprimjereno blage kazne su jedan problem ali neprimjereno malo vremena i razgovora sa djecom – drugi, i to onaj koji povećava šanse za neprimjereno mnogo vremena u online svijetu i razgovora sa potpunim, nedobronamjernim strancima. Odnos sa roditeljima je prvi u lancu odnosa povjerenja, odnos koji je ključan za dječiju otvorenost, za nemanje straha da kažu i povjere se kad neko iz online svijeta ili neposrednog okruženja pokuša da zaigra, upravo na kartu dječije naivnosti i straha.