Šta je “ekranizam” i kako ga prepoznati kod mališana

Novi uslovi života promijenili su svakodnevicu, pa zbog pandemije većina ljudi provodi više vremena u svojim domovima uz ekrane pametnih telefona, računara i televizora. Međutim, to nije dobro naročito za djecu u ranoj životnoj dobi.

U posljednjoj deceniji u psihoterapijskoj terminologiji pojavljuje se novi izraz tzv. “ekranizam”, koji se veže za negativan utjecaj ekrana na mozak, naročito kod mališana. Gledanje ekrana direktno ili indirektno povezano s neurokognitivnim razvojem djece.

Ukoliko vaše dijete ne prihvata saradnju i odbija prestati koristiti mobitel i druge vidove tehnologije to je zasigurno alarm i prvi simptom pojave ovog stanja kod mališana.

Također, jedan od znakova da vaše dijete previše koristi tehnologiju jeste odsutnost i slaba koncentracija na određene aktivnosti. Djeca se također prebacuju s jedne aktivnosti na drugu, prethodno ne završivši započetu.

“Ekranizam” vrlo često može prerasti i u socijalni poremećaj, s obzirom da djeca zbog prekomjerne upotrebe tehnologije odbijaju interacijiju s okolinom.

Pravovremeno djelovanje vrlo je važno da bi dijete imalo pravilan rast i razvoj. Važno je da roditelji na vrijeme primjete promjene na djetetu te da potraže pomoć.

Psihologinja-psihoterapeutkinja Ankica Baković kazala je da pod “ekranizmom” u stručnom radu podrazumijevamo sve one poteškoće koje vidimo kod djece, a nasatale su zbog prekomjerene izloženosti djece ekranima u ranoj životnoj dobi.
“Ukoliko kod djeteta primjetimo određena odstupanaj u razvoju a iz razgovora sa roditeljima dođemo do informacija kako su upravo ranije ekranima bila izložena sat vremena (zbirno u danu) ili čak duže tada već posumnjamo kako je uzrok poteškoća upravo ekran. Naime, nužno je o istome porazgovarati sa roditeljima i ukazati im na aktivnu ulogu roditeljstva koja bi bila optimalni uvijet za razvoj djeteta”, kazala je.

Nastavlja da dijete koje je više od sat vremena dnevno provodilo ispred ekrana je, iz ugla stvaranja optimalnih uvijeta za zdrav razvoj mentalnog zdravlja djeteta, zapušteno dijete.

“Po porodičnom zakonu u BiH zapuštanje djeteta spade u kazneno dijelo te bi u takvim slučajevima kada je nemar roditelja doveo do razvoja patologije kod djeteta moglo biti otvoreno i pitanje snošenja kaznene odgovornosti”, dodaje.

Nužno je u takvim slučajevima roditelje uključiti u psihoterapiju kako ojačali njihove roditeljske kompetencije, kako kaže, želi vjerovati kako je do nemara došlo nehotično u neznanju roditelja do kojih posljedica izlaganje ekranima kod djece može dovesti.

“Kroz psihoterapijski process roditelji ojačavaju sebe te razvijaja ujedno drugačije poimanje uloge roditelja, dakle, ne samo onaj ko je dijete rodio i ko ga hrani već, primarno, kako je roditelj onaj koji se bavi aktivno interakcijom sa svojim djetetom potičući njegov psihomotorni razvoj da krene uredno”, kazala je.

Takva djeca se odmah po prepoznavanju poteškoća moraju uključiti u process neurofeedback terapije koja ima za cilj pokušati rad mozga vratiti u balans te pripremiti mozak da bi stručnjaci logopedi, defektolozi, okupacijski terapeuti, terapeuti senzorne integracije i ostali u kraćem vremenu imali bolja napredovanja. Za uspješnost terapija odlučujuća je dob djeteta. Rana intervencija, rad do 3 godine života je ključn.

Mozak djeteta je najosjetljiviji u ranoj dobi te samim time i negativni utjecaj ekrana je najjači upravo tada.

“Naučnici neuropedijatrijske studije navode kako djeca do 3. godine života nikako ne smiju biti izložena ekranima, od 3. godine do 6. godina po pola sata te djeca školskog uzrasta korsitit ekrane u pasivnom gledanju (facebook, instagram, tv…I sl) i igranju igrica ukupno dnevno bi smjela provoditi maksimalno jedan sat. Rad na računaru, kao online nastava, je aktivan ciljani mentalni rad u interakciji tako da on ne spade u rizike ekranizma”, zaključuje.