Država za 5 godina potrošila 2 milijarde KM na uvozne lijekove, a polovinu proizvode domaće firme

Ukupno tržište lijekova u Bosni i Hercegovini u prošloj godini bilo je “teško” 673 miliona KM, od čega je šest domaćih proizvođača u 2020. godini prometovalo 19,5 posto ili 131 milion KM.

To ne bi bilo problem samo po sebi, ali očito je kako nije poštovan federalni zakon iz 2012. godine, koji daje prednost domaćim proizvođačima.

Više od 100 stranih proizvođača prošle godine imalo je 80,5 posto udjela na tržištu, odnosno uvezlo je 542 miliona KM lijekova u Bosni i Hercegovini.

Za posljednjih 5 godina na tržištu Bosne i Hercegovine inostrani proizvođači lijekova su prometovali 2,46 milijardi KM, od čega je oko 80 posto prometa u lijekovima koji se finansiraju na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja BiH kroz sve nivoe zdravstvene zaštite, dok je preostalih 20 posto prometa u bezreceptnim lijekovima koje građani sami kupuju.

Iz ovog se jednostavnom računicom može zaključiti da je samo iz različitih budžeta s nivoa entiteta i kantona u proteklih 5 godina za uvozne lijekove izdvojeno oko 2 milijarde maraka.

To bi, možda, bilo posve normalno da nema naličja koje kaže da su domaći proizvođači u proteklom periodu bili u mogućnosti pokriti više od 53 posto ukupnog tržišta lijekova Bosne i Hercegovine i to s postojećim portfoliom, govore analize 12 esencijalnih listi lijekova koja postoje u našoj zemlji. Kada bi se to i desilo, onda bi se osigurao dodatni razvoj i proizvodnja novih lijekova domaćih proizvođača, te bi taj udio mogao biti čak i veći.

Posebno je bitno u ovom kontekstu istaknuti kako Član 9. Zakona o lijekovima FBiH iz 2012. godine propisuje obavezu države da nabavi domaće lijekove, ali se u praksi ovaj zakon gotovo i ne poštuje.

Pozicioniranje domaće proizvodnje i davanje adekvatnog mjesta na tržištu domaćim proizvodima donosi niz benefita široj društvenoj zajednici, pri tome uvijek stavljajući u prvi plan interes pacijenata i nikada ne dovodeći u pitanje vrhunski kvalitet i djelotvornost generičkih lijekova koji se proizvode u BiH iz razloga što domaći proizvođači lijekova u BiH imaju dovoljno resursa, znanja i mogućnosti da pruže zdravstvenu zaštitu u okviru obaveznog zdravstvenog osiguranja, bez ikakve razlike u odnosu na strane proizvođače, i u mogućnosti su da to pruže u mnogo većem obimu nego što je to dosadašnja praksa, a kroz razvoj domaće proizvodnje bi se stekle bolje mogućnosti za veći izvoz lijekova u druge zemlje.

Budući da je situacija u vezi s pandemijom koronavirusa pokazala važnost domaćih proizvođača i potrebu za jačanjem domaće industrije te budući da je farmaceutska industrija generalno prepoznata kao strateška grana, u većini zemalja je institucionalno zaštićena putem niza dozvoljenih zaštitnih mjera, pogotovo kada je riječ o segmentu koji se finansira iz državnog budžeta, što rezultira znatno većim procentom učešća domaće industrije u ukupnom tržištu lijekova.

Brojni analitičari smatraju kako je neophodno spriječiti da se sredstva od uplaćenih doprinosa za zdravstveno osiguranje naših građana odlijevaju u druge zemlje koje imaju veoma dobre mehanizme zaštite svoje domaće proizvodnje, kako kroz zakonsku regulativu, tako i kroz neformalne aktivnosti institucija koje su dio zdravstvenog sistema.

U vremenu kad se svi kunu u domaću proizvodnju, možda bi neko konačno mogao početi i primjenjivati zakone, a sve kroz snažniju podršku domaćoj proizvodnji lijekova u BiH i osiguranje uslova za njeno bolje pozicioniranje na domaćem tržištu, što je i razumljivo jer se fondovi ZZO i pune sredstvima domaćih kompanija, za što postoje i zakonom predviđene mogućnosti. Jedan od mehanizama je dati primat domaćim proizvođačima lijekova prilikom formiranja lista esencijalnih lijekova, koji se finansiraju na teret obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Važnost domaćeg proizvodnog farmaceutskog sektora posebno dolazi do izražaja u ovakvim vremenima pandemije i masovnog ugrožavanja javnog zdravlja. Jači proizvodni sektor mogao bi biti jači odgovor države na ovakve izazove u budućnosti.