Od izbjeljivanja zubi do baruta i pranja odjeće: Čudne primjene urina kroz istoriju

Mokraća se kao proizvod za čišćenje zadržala i nakon izuma sapuna, jer je bilo popularno sredstvo za natapanje tvrdokornih mrlja. Urin je održavao je intenzitet obojene odjeće te sprječavao ispiranje iste.

Možda ste čuli da se ubod meduze može liječiti ljudskim urinom, ali u stvari, dobro hidratizirani uzorak mokraće zapravo može potaknuti peckanje nematocista koji je meduza ubodom unijela u vaše tijelo i osloboditi još više otrova, uzrokujući vam više boli.

Savremenom čovjeku urin malo vrijedi mimo medicinskih pretraga, ali u prošlosti su ga ljudi koristili u razne svrhe.

Ljudski urin sadrži ureu – organski spoj bogat dušikom koji se, prepušten sam sebi, na kraju razgrađuje u amonijak. Kombinujte to s vodom i dobit ćete tekućinu s visokim pH, prenosi 24sata.hr.

Kao rezultat toga, urin je smatran dobrim za uklanjanje kisele prljavštine, a njegova svojstva čišćenja nisu zanemarena ni u starom Rimu, gdje su se ljudi poticali da uriniraju u komunalnu kanalizaciju kako bi se mokraća iskoristila za pranje mrlja i mogla dostaviti u ranu verziju praonice veša, poznatima kao fullonica.

Ovdje bi ‘jedan sretnik’ stajao u jami napunjenoj prljavom odjećom natopljenom razrijeđenim urinom i uklanjao mrlje. Jako ‘poželjna’ karijera.

Mokraća se kao proizvod za čišćenje zadržala i nakon izuma sapuna, jer je bilo popularno sredstvo za natapanje tvrdokornih mrlja. Nije urin bio učinkovit samo u čišćenju odjeće, već je i održavao intenzitet obojenih materijala (boja se manje ispirala s odjeće).

Postoje mnoge prirodne boje dobijene iz cvijeća, kore drveća i bobica. Iako lako mogu ostaviti mrlju, za zadržavanje boje potreban je agens koji fiksira boju – složena molekula koja može zadržati boju, učinkovito je vežući za tkaninu.

Amonijak je u obliku starog urina jedan od takvih agensa koji zadržava boje na tkanini kako bi ih se spriječilo da se isperu.

Ljudski urin se upotrebljavao i kod izrade baruta, koji se sastoji od 75% kalijevog nitrata, 15% ugljena i 10% sumpora. Iako su drveni ugljen i sumpor (povijesno iskopan iz zemlje oko vulkana) relativno jednostavni za dobijanje, kalijev nitrat u prirodi nije uobičajen.

Ljudska mokraća sadrži dušik. Kao da eksplodirajuće čestice mokraće nisu dovoljno uvredljivo sredstvo za umiranje, priručnik koji otvara oči ljekara Josepha LeContea iz 1862. godine detaljno opisuje recept za proizvodnju kalijevog nitrata koji poziva na ‘dobru opskrbu temeljito istrunulim stajskim gnojivom’.

Ovo dragocjeno gnojivo je potom bilo složeno na hrpu zajedno s pepelom, slamom i lišćem gdje se nastavljala ‘proizvodnja’.

– Hrpa gnojiva i ostalih sastojaka se zalijeva svake sedmice najbogatijim vrstama tekućeg gnojiva, poput ljudskog urina, vode iz jama i odvoda… Količina tekućine treba biti takva da gomila uvijek bude vlažna, ali ne mokra – piše u receptu objavljenom na IFL science.

Nakon nekoliko mjeseci hrpu više ne treba vlažiti mokraćom, jer je pojava ‘bjelkastih mrvica’ signalizirala da je proizvodnja bila pri kraju.

Između ostalog, urin je i sastavni dio recepta za blistav osmijeh. I ponovo u antičkom Rimu, ‘zubari’ su se okrenuli urinu zbog amonijaka (koji se pokazao kao dobar agens za čišćenje mrlja) te su svojim klijentima preporučili čišćenje usta urinom.

Prije posezanja za čašom zlatne tekućine, treba spomenuti da zahvaljujući njemačkom hemičaru Friedrichu Wöhleru sada možete nabavljati ureu koja nije prošla kroz nečiji mokraćovod.

Nakon što je pomiješao srebrni cijanat s amonijevim hloridom, Wöhler je shvatio da je stvorio bijele kristale koji su nosili sve blagodati ureje prolaska urina kroz ljudsku mokraćnu cijev.