Kakva je pozicija Bosne i Hercegovine u svjetlu kosovskog pitanja

Pregovori između Srbije i Kosova izborom predsjednika SAD-a Joa Bidena su ponovo aktualizirani u smislu međusobnog priznanja, i bilo kakvo konačno rješenje, ili zadržavanje trenutnog stanja, svakako će imati značajne posljedice i na našu zemlju.
Politika Trumpove administracije prema Srbiji i Kosovu, a koja se bazirala na ekonomska pitanja, makar posljednjih mjeseci, uspjela je uz aktivnu ulogu predstavnika za dijalog Srbije i Kosova Richarda Grenella posredovati u potpisivanju sporazuma 5. septembra 2020. godine.

Između ostalog, tom prilikom je dogovoreno da Srbija odustane od kampanje povlačenja priznanja kosovske nezavisnosti u periodu od godinu, u vremenskom okviru u kojem je i Kosovo prihvatilo da neće tražiti nova priznanja. U najvećoj mjeri zanemarivši politička pitanja, sporazum se bazirao na infrastrukturalne projekte i ekonomsku saradnju uz snažnu američku finansijsku pomoć.

Novi državni sekretar SAD-a Antony Blinken je prilikom saslušanja za potvrdu njegovog imenovanja 19. januara pozitivno ocijenio sporazum o normalizaciji odnosa Kosova i Srbije, što govori o tome da će SAD insistirati na poštovanju prethodno potpisanog. Međutim, s obzirom na Bidenovu jasnu poruku, Srbija će se vjerovatno naći pod pritiskom da konačno prizna Kosovo.

Prije nešto manje od dvije godine postojala je mogućnost da ideja Aleksandra Vučića i Hashima Thacija o razmjeni teritorija, koju je Trump podržao, dugoročno ugrozi sve etnički heterogene države Balkana. Na insistiranje EU i Njemačke o nepromjenjivosti granica na Balkanu takav crni scenarij je izbjegnut. Sporazum iz septembra, i odlazak Trumpa, otklonio je tu opasnost makar za nekoliko godina.

Trenutno se ideja razmjene teritorija čini odbačenom, međutim ona je pokazala da dio političkih struktura Kosova uopšte ne mari kakve posljedice bi razmjena teritorija mogla ostaviti na region, i time pomoći Srbiji, ali i albanskim nacionalistima, da takav princip dugoročno iskoriste za političke i teritorijalne dobitke u državama gdje njihovi sunarodnjaci čine značajan postotak stanovništva, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.

Osim toga, pokazalo se da su zaokreti u američkoj politici mogući, te da nikad ne treba isključiti ni najgori mogući scenarij. S druge strane, takav prijedlog je jasna lekcija bosanskom političkom faktoru da se ne treba navijački postavljati u odnosima Srbije i Kosova, jer, makar se tako čini, svako rješenje ovog pitanja može naštetiti interesima Bosne i Hercegovine.

Održavanje ovog pitanja neriješenim Srbiju koči da oslobodi sav svoj politički potencijal u regionu. Ona istinski ne vidi, niti želi, Kosovo unutar Srbije. Iako često slušamo da je “Kosovo srce Srbije”, prava istina je da je Kosovo trenutno najbolja “valuta” za trgovanje kojom se nastoji zadobiti što bolja regionalna pozicija.

Ostanak trenutnog stanja ili priznanje Kosova od Srbije, u kontekstu utjecaja na Bosnu i Hercegovine, neće imati iste posljedice. U slučaju da SAD izvrši pritisak na Srbiju, ponudi joj određene koncesije, a Vučić zauzvrat prizna Republiku Kosovo, Srbija će se naći u mogućnosti da svu svoju energiju usmjeri prema Bosni i Hercegovini, odnosno nastavi potkopavat njenu stabilnost, ali ovaj put većim intenzitetom.

Srbija, bez obzira na to kakve poruke njeni zvaničnici šalju, neće odustati od svojih ciljeva te njihovo ispunjenje može biti samo trenutno odgođeno. Kao što je ulazak Republike Hrvatske u Evropsku uniju značio vođenje otvorenije politike prema Bosni i Hercegovini. Bez obzira na to što odnos Srbije i Hrvatske prema BiH nije identičan, ipak postoje sličnosti.

Da se ne radi o Miloradu Dodiku, citirati njegove riječi o ovom pitanju bilo bi dovoljno uvjerljivo, međutim, skoro svi su oguglali na njegove izjave pa i onda kad iskreno govori. Zbog toga ćemo spomenuti riječi historičara, diplomate i bivšeg ambasadora Savezne Republike Jugoslavije u SAD-u Milana Protića, koji je izjavio da Srbija podržavajući svoj teritorijalni integritet, i insistirajući na tome da je Kosovo njena teritorija, zapravo paradoksalno podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, što je prema Protićevom mišljenju potpuno pogrešno. Milan Protić je naglas rekao ono što Aleksandar Vučić misli, a trenutno ne smije reći.

Bosni i Hercegovini, sve dok Srbija potkopava njene temelje preko Milorada Dodika, i dok ona nije u stanju sama, bez pomoći međunarodnog faktora održati unutrašnju stabilnost, odgovara zamrznuti konflikt, jer Srbiju onemogućava da djeluje u punom kapacitetu. Naravno, dođe li do priznanja, međunarodni faktor može balansirati odnos snaga u regionu, međutim pitanje je do kada? S tim u vezi, priznanjem Kosova, do trajne relaksacije odnosa u regionu neće doći, jer velikodržavni projekti se najčešće čuvaju u ladicama do povoljnijeg momenta.