Dino Mustafić: Zašto nemamo političare poput Ruzvelta ili Tita?

Dok pišem ovaj tekst s ispraćajem jedne od najtežih godina mog života, s mnogo gubitaka dragih i plemenitih ljudi od virusa COVID-19, ulažem nadljudske napore da budem optimista za sljedeću godinu. Nažalost, malo toga me upućuje prema takvoj mogućnosti. Još je Huserl (Husserl) shvatio da je naša racionalnost u krizi.

Političke strasti

Međutim, sama tehnološka, instrumentalna racionalnost koja pojma nema o dobru i zlu ili što život čini smislenim, tvori srž krize našeg doba. Živimo u vremenu u kojem ne vidimo misaonu vodilju ili mjerilo pa se stvara veliki prostor iracionalno, uz ostalo za sulude političke strasti koje godinama za opterećuju i zapadni Balkan s nacionalizmom, šovinizmom i ksenofobijom. 

Generacijski smo pred izborom: ili resetovanje na nove postavke društva ili barbarstvo i periferija svijeta.

Ako analiziramo kako se o pandemiji govori i piše u svijetu, vidjet ćemo mnoštvo autora koji tvrde kako je ovo kraj svijeta, slom demokratije i nadnacionalnih integracija Evropske unije, svega dobrog što nam je globalizacija donijela. Budući svijet, prema njima, izgleda distopijski, uplašen, zatvoren, željan autoritarne vlasti „koja rješava sve probleme“.

Ali, nasreću, ima i onih drugih koji tvrde da je ova kriza nevjerovatna šansa da svijet postane bolji, da se napravi nova solidarnost, vrate vrijednosti humanizma, da države ponovo postanu socijalno senzibilne, da se shvati kako smo kao pojedinci i kao društva osjetljivi i krhki i kako je potrebno uložiti u zdravstvo, kulturu i nauku, a ne u vojsku i naoružanje.

Više nemamo kud

Svi se slažu u jednom: ovo je posljednjih pet minuta za buđenje ekološke svijesti i posljednja šansa da se zaustavi prirodna katastrofa koja može doći glave čovječanstvu s novim pandemijama i klimatskim promjenama. U ovakvoj podjeli veoma se trudim da budem uz ovu drugu ekipu autora i da vidim šansu kako je moguć bolji svijet poslije ovog užasnog upozorenja. Ne vjerujem da je to moguće što je ljudski rod postao pametniji, jer nije, nego zato što više nemamo kud.

Posebno je važno zaoštriti ovo globalno pitanje na lokalnom nivou u BiH, koja je i bez pandemije u društvenoj regresiji. Cijeli svijet i region krenuo je s imunizacijom prioritetnog stanovništva (starija populacija i zdravstveni radnici), ali to se zbog nesposobne, birokratizirane i neodgovorne vlasti nije desilo i u BiH.

Opterećena i duboko kompromitirana aferama u pandemiji oko nabavke respiratora, niko se ne usuđuje na vlasti da od straha preuzme odgovornost i povede zemlju ka bržem i funkcionalnijem vakcinisanju građana. Teško je to i očekivati od vladajuće oligarhije, koja djeluje dezorijentirano i dokazano nekompetentno po svim aspektima pandemijske krize, od ekonomsko-socijalnih pa do zdravstvenih pitanja.

Mi nemamo jake pojedince niti političke figure koji smislenom politikom mogu povući poteze poput nekih primjera iz historije kao Ruzveltov „New Deal“ ili program obnove i izgradnje poslije Drugog svjetskog rata u Titovoj Jugoslaviji. Ako bi se naša država odlučila za takve odgovore, onda bi za dvije decenije ovo vrijeme moglo biti shvaćeno kao prekretnica, tipa „prije i poslije koronske ere“, iz kojih su neki izašli pametniji, a drugi gluplji.

Generacijski san

To su ti prijelomni trenuci u kojima pamtite svaku minutu jedne godine koja treba da bude generacijski san evropski orijentiranih Bosanaca i Hercegovaca. Kao i svaka ekstremna situacija, ova pandemija je ne samo svakog razotkrila nego se u njoj sve još dodatno ubrzalo i uveličalo do groteske. Korona je i pomogla da dođe neki „blow up“, gdje se sve jasno i bolje vidi. 

Posebno za one koji su od zaljubljenosti u svoje etničke lidere uspjeli do sada to da ne vide. Nadam se kako će se sa ovom, 2021. godinom javiti ugledni i hrabri pojedinci koji će pokrenuti borbu za svijet istine i pravednosti, a protiv etno tiranije moći, ličnog i stranačkog bogatstva i gluposti.

Nove postavke

Generacijski smo pred izborom: ili resetovanje na nove postavke društva ili barbarstvo i periferija svijeta.

Avaz