DW: Republika Srpska kao ratni plijen od kojeg Srbija ne odustaje

Bez rješavanja bosanskog pitanja, stabilnost Balkana ostat će upitna, kazala je predsjednica Helsinškog odbora Srbije Sonja Biserko. Istakla je i da je Republika Srpska ratni plijen od kojeg Srbija neće lako odustati.

25. godišnjica Dejtonskog sporazuma je povod za još jedan osvrt na “nezavršen posao” na Balkanu. Jugoslavenska kriza nije bila kriza periferije već najava trendova koji su sada vidljivi u cijelom svijetu. Zato je važno da se izvuku lekcije za budućnost.

Mada je Dejtonski sporazum, kako svi ističu, bio u funkciji postizanja mira, on je ostavio prostor za brojne nedoumice koje direktno dotiču strukturu samog ugovora.

Zapad očekuje da se Bosanci sami pokrenu i da u prvi plan izvuku građansku opciju koja bi, sama po sebi vodila ka promjenama. Bilo je takvih pokušaja, ali su svi osujećeni, jer lokalne elite u takvim situacijama sarađuju i sprečavaju konstituisanje građanske Bosne i Hercegovine.

Osovina Beograd – Banja Luka – Podgorica – Kosovska Mitrovica

Nespremnost da se Bosna i Hercegovina pokrene unutar sebe, ali i nespremnost međunarodne zajednice da od 2006. djeluje u okvirima koji su joj na raspolaganju, hrani nacionalizme, posebno srbijanski.

Srbija nije zatvorila srpsko pitanje. Vodeća srbijanska elita smatra da će ono biti “zatvoreno tek srpskim oslobođenjem i državnim ujedinjenjem”, a ne uključivanjem u euroatlantske integracije ili neku surogat tvorevinu, poput tzv. regiona ili neke EU-goslavije koju zagovara Timothy Less (bivši britanski diplomata koji je vodio ured britanske ambasade u Banja Luci).

Ovakvoj fiksaciji Beograda na zaokruživanje, kako sada kažu, “srpskog svijeta”, odnosno osovine Beograd – Banja Luka – Podgorica – Kosovska Mitrovica u velikoj mjeri doprinosi i veoma fluidni međunarodni kontekst, kao i politički vakuum koji je nastao na Balkanu. Dominantno tumačenje međunarodnih okolnosti je da Srbija ne smije propustiti historijsku šansu koja se ukazala.

Ta očekivanja se reflektuju i na njenu vanjsku politiku. Beograd pokušava da u sklopu svoje politike “neutralnosti” igra u prostoru koji niko ne pokriva u cijelosti. Predsjednik Vučić, koji je u suštini jedini nosilac vanjske politike, pokušava da se kreće u okviru već ranije osmišljene politike oslonjene na “četiri stuba” (Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija) i da koristi sve njihove različite interese.

Srbija kao destabilizirajući faktor

Ključna komponenta vanjske politike Srbije je dvoličnost. Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima s NATO-om, Srbija nastoji da uravnoteži odnose s četiri glavne sile jer misli da će profitirati od svake: diplomatski, ekonomski i vojno. U tom smislu se vješto koristi i nasljeđem nesvrstanosti, posebno kad je riječ o (ot)priznavanju Kosova.

Vašingtonski sporazum o ekonomskoj normalizaciji Srbije i Kosova, koji su u septembru 2020. u prisustvu američkog predsjednika Donalda Trumpa potpisali Vučić i kosovski premijer Avdulah Hoti, unio je nedoumice u pogledu orijentacije Srbije koja je do skoro bila više okrenuta Rusiji i Kini.

Srbija se upustila u komplikovanu geopolitičku igru. Riječ je o geopolitičkoj pobjedi Amerike jer “sporazum”, kako je istakao Trumpov posrednik Richard Grenell, “udaljava Srbiju i od Rusije i od Kine”. Međutim, ne treba podcjenjivati utjecaj Kine i Rusije s obzirom na to da su obje već duboko u Srbiji. Rusija je izrazila nezadovoljstvo ovim sporazumom, dok se Kina uzdržala od javnih reakcija.

Takva politika Srbije ima snažan utjecaj na odnose u regionu jer djeluje kao destabilizirajući faktor koji preko srpskih zajednica u svim susjednim zemljama sprječava integraciju i konsolidaciju tih zemalja.

Beograd polazi od toga da je uspostavio dobre “diplomatske odnose sa svim centrima moći u svijetu” i da je time dobio na geostrateškom značaju. Tokom posljednje četiri godine Beograd je ostvario uspješan prodor do Trumpove administracije, što ga je ohrabrilo da pojača svoje remetilačko prisustvo, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Crnoj Gori i na Kosovu, čak do tačke koja je otvarala mogućnost rekompozicije Balkana.

Osmišljena strategija na kojoj radi srbijanska elita u svim domenima

To nije novi pristup Beograda. Srbija je vjerovatno jedina zemlja u regionu koja ima veoma osmišljenu strategiju na čijem provođenju radi dominantna srbijanska elita u svim domenima.

To podrazumijeva prije svega ogromnu intelektualnu energiju u reinterpretaciji devedesetih koja se svodi na to da Srbi tada nisu “djelovali strateški, već instiktivno, nagonom za samoodržanjem”, ali da su sada ipak uspjeli da “otvore srpsko pitanje”.

Državna politika Srbije nije se promijenila u odnosu na region nakon odlaska Slobodana Miloševića. Sada se primjenjuju druga sredstva i u velikoj mjeri se ona stavljaju u kontekst aktuelnih zbivanja na relaciji Zapad-islamski svijet, posebno kada je riječ o Bosni i Hercegovini i Kosovu.

Još uvijek, kao i prije 30 godina iz krugova nacionalnih ideologa izroni ponuda o rekomponovanju Balkana po etničkim granicama.

RS – ratni plijen od kojeg se neće lako odustati

Da bi se razumjelo ponašanje Srbije trebalo bi uzeti u obzir i njene geostrateške interese kako ih definišu srbijanske elite. Ti interesi su državni i sporedno je koja je opcija trenutno na vlasti. One se razlikuju samo po metodu, ali suština je ista.

Aktuelna vlast je do kraja ogolila tu strategiju i na neki način otvorila oči svima, kako susjedima tako i Zapadu. Međunarodni veoma fluidni kontekst ohrabrio je aktuelnu vlast na grublje poteze, direktniju retoriku i bezobzirnije ponašanje, kako na unutrašnjem, tako i na regionalnom i međunarodnom planu.

Ta politika uključuje i brojna strateška vladina dokumenta kao što su Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu (2011) i Povelja o srpskom kulturnom prostoru (2019). Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, RS je ratni plijen od kojeg se neće lako odustati. Čak i u strategiji o bezbjednosti (2019), opstanak RS-a se tretira kao prioritet. Međutim, bez rješavanja bosanskog pitanja stabilnost Balkana ostat će upitna.

Geopolitički interes Srbije u Bosni i Hercegovini je očuvanje RS-a i njeno pripajanje Srbiji. Ona je geopolitički važna za Srbiju zbog geopolitičkog pritiska na Crnu Goru i izlaska na Jadran (što je više nego očito tokom posljednja dva mjeseca), sprječavanja neoosmanskog projekta, zaposjedanja druge obale Drine i pomjeranja “civilizacijske granice” ka Zapadu, što povećava srbijanski utjecaj. Ostvarivanje ciljeva drugim sredstvima u mirnodopskim uslovima podrazumijeva prihvatanje Dejtonskog sporazuma kao optimalnog rješenja u datim okolnostima.

“Osamostaljivanju RS-a od Bosne i Hercegovine podređeni suštinski nacionalni interesi Srbije”

Republika Srpska se u Srbiji tretira kao država, kao nova činjenica koja je nastala u funkciji odbrane konstitutivnosti srpskog naroda i koja je međunarodno verifikovana Dejtonskim sporazumom.

Raspad Bosne i Hercegovine odnosno osamostavljivanje RS-a je državni cilj kome su podređeni i članstvo u EU, i suštinski nacionalni interesi same Srbije. I zato, kako misle nacionalisti, sudbinsko vezivanje Srbije za evropske integracije vezalo bi ruke Srbiji da pomogne u održanju RS-a.

Takva hijerarhija prioriteta opredjeljuje ponašanje Srbije prema Bosni i Hercegovini. Događaji iz devedesetih i njihovo tumačenje kao oslobodilačkog rata i, prema Dobrici Ćosiću, kao “odbrane slobode i istine i nacionalnih prava u Republici Srpskoj” – ostaju glavna prepreka uklanjanju suštinske kočnice državnoj konsolidaciji Bosne i Hercegovine, kao i normalizaciji odnosa između dvije zemlje.

Manipulacije historijskim činjenicama zacementirale interpretaciju o ratu u Bosni i Hercegovini

Nažalost, manipulacije historijskim činjenicama, u Srbiji su već zacementirale interpretaciju o ratu u Bosni i Hercegovini koja je suprotna historijskoj istini. I to uprkos tome što je Haški tribunal donio najviše presuda upravo povodom zločina Srba počinjenih nad Bošnjacima.

Ignorisanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY/MKSJ) i svih prikupljenih i dokumentovanih dokaza o ratu u Bosni i Hercegovini dodatno komplikuje odnose u Bosni i Hercegovini, posebno odnose Srba i Bošnjaka. To je višestruko opasno i štetno, ne samo za konsolidovanje u Bosni i Hercegovini, nego i za demokratski napredak i evropsku budućnost Srbije.

Beograd optužuje zapadne sile, prije svega SAD, Njemačku i Veliku Britaniju za raspad Jugoslavije, ističući kako je njihov cilj totalna “kapitulacija Srba”. Sve dosadašnje ponude za rješenje krize u Bosni i Hercegovini, koje su dolazile prije svega iz EU, dočekivane su bez entuzijazma, jer mu (i Vučiću i svom dominantnim elitama) nikad do sada nije bila, kako je rekao, “ponuđena kompenzacija”, što podrazumijeva “vraćanje Republici Srpskoj svih nadležnosti koja su joj oteta”, odnosno reafirmaciju izvornih dejtonskih principa. Jer, kako se ističe, opstanak Bosne je moguć samo “onakvom kakvom je zamišljena konfederacija dva entiteta”.

Bidenova pobjeda uznemirila Beograd

Pobjeda Joea Bidena uznemirila je Beograd, jer se očekuje promjena kursa prema Balkanu, a Biden je jedan od rijetkih zapadnih političara koji ima veoma dobar uvid u devedesete.

O tome je davao veoma precizne izjave, posebno o agresiji Srba na Bosnu i Hercegovinu, genocidu, etničkom čišćenju. Brojne su naznake da će Biden zajedno s EU nastupiti koordinirano na Balkanu, što je značajno podiglo očekivanja u regionu.

EU već sada poziva SAD na novo savezništvo kako bi se zajedno suprotstavili “autoritarnim silama”. Sada je pravi momentum da se napravi taj prodor.

U tom smislu je ohrabrujući i hearing (saslušanju) u Kongresu (8.12.2020.) na kome se moglo čuti šta se preporučuje novoj američkoj administraciju kada je riječ o Balkanu. Na to su odmah reagovali srbijanski mediji proglašavajući sve govornike za srbomrzce, dok je predsjednik Vučić izjavio da očekuje još teže pritiske na Srbiju, kao i da bi “dobio Nobelovu nagradu kada bi potpisao akt o nezavisnosti Kosova”.

Da bi Bosna i Hercegovina postala funkcionalna država neophodno je prije svega staviti tačku na promjenu granica i spriječiti utjecaj, kako Srbije tako i Hrvatske.

Posebno je opasan dvovjekovni imperijalizam Srbije. Reafirmacijom postojećih granica uz čvrstu garanciju međunarodne zajednice moguće je ukloniti maligni utjecaj svih pretenzija posebno onih srbijanski, i tek je tada moguće očekivati da se tri naroda u Bosni i Hercegovini okrenu vlastitoj agendi.

To podrazumijeva i uspostavljanje državnog identiteta jer bez toga se ostavlja prostor dezintegracionim trendovima. Za početak treba ojačati EUFOR u Bosni i Hercegovini kako bi se preduprijedili konflikti za koje postoji veliki potencijal, piše Deutsche Welle.