Umjesto prema EU, BiH ide prema trećem svijetu

Vlasti Bosne i Hercegovine (BiH) su djelovale sporo i nedovoljno tokom pandemije COVID-19, prije svega na razini države. Javni sektor nije smanjio broj zaposlenih ni njihove plaće, a kupovanje automobila, dodjeljivanje jubilarnih nagrada izaziva ogorčenost građana, kaže u intervjuu za RSE, profesor Vjekoslav Domljan, rektor Univerziteta Sarajevska škola nauke i tehnologije.

Dodaje da budžetske deficite jedino može popuniti inostrana financijska organizacija, odnosno Međunarodni monetarni fond (MMF) kod kojeg se BiH želi zadužiti za novih 1,5 milijardu konvertibilnih maraka ili 750 miliona eura.

RSE: U toku su pregovori s Međunarodnim monetarnim fondom o novom aranžmanu za prevazilaženje posljedica u privredi koje je donijela pandemija COVID – 19. Za koje namjene je potreban ovaj novac i šta mogu očekivati građani BiH?

Domljan: BiH će, bez ikakve sumnje, imati deficite budžeta u veličini od oko pet posto bruto domaćeg proizvoda, koje treba pokriti tj. isfinancirati i zato se uzima kredit. Ino financijska tržišta su zatvorena za BiH, jer je mala i prerizična zemlja, kao takva nema kreditni rejting. Domaća financijska tržišta su mala, jedini način da se pokriju deficiti je traženje sredstava od internacionalnih financijskih agencija poput MMF-a. Šta mogu građani očekivati, ne zna se, jer nisu poznati uvjeti aranžmana. No, poznavajući dosadašnje djelovanje bh. vlasti i MMF, nemaju se čemu posebnom nadati.

Gdje usmjeriti novac?

RSE: Ako je kreditno zaduživanje jedini spas za privrede BiH, kako bi novac trebalo iskoristiti, odnosno gdje bi ga trebalo usmjeriti?

Domljan: Može se nagađati da će novac ići prema javnom sektoru, što preferiraju bh. vlasti, i prema razvoju financijskog sektora, što će neizostavno dometnuti MMF. Jednostavno kazano, novac neće završiti tamo gdje je najprirodnije tj. u rukama privatnog sektora. Novac, preko državnih tijela, jer tim kanalom djeluje MMF, treba prvenstveno usmjeriti prema glavnom motoru razvoja bh. ekonomije i društva, a to je privatni sektor. Svako davanje novca od strane MMF, Svjetske banke i sličnih tijela, mora biti vezano za rast zaposlenosti i rast produktivnosti privatnog sektora. Po stopi rasta zaposlenosti privatnog sektora i po stopi nastanka novih firmi, najbolje ćemo znati da li se novac koristi kako treba.

RSE: Ukratko, ovu veliku količinu novca, prema Vašem mišljenju, trebalo bi usmjeriti u razvoj, a ne u potrošnju?

Domljan: To bi bio najbolji put, ali znamo da MMF po prirodi svoje misije djeluje sa državnim tijelima, dakle, MMF mora dati sredstva državi, jer nema drugog puta. Ali, država mora biti prosvijećena i shvatiti da taj novac treba dalje da proslijedi privredi, da se privreda razvija. Onda će se to državi vratiti kroz poreze. Moramo shvatiti jednu stvar, kad država nešto daje, odnosno kad političari koji vode državu daju nekim društvenim grupama, firmama, teritorijama novac, oni očekuju da im se to vrati – kroz glasove. I to je razumljivo. Političari i u drugim zemljama funkcioniraju na taj način, ali se kod njih očekuje još nešto drugo, čega u BiH nema.

Kad se daje novac, očekuje se da se taj novac vrati kroz poreze. To treba tretirati kao ulaganje. To je pravi put. Međutim, kod nas djeluje samo ova prva komponenta, da se vrati kroz glasove. Kad se bude vraćalo kroz poreze – ako država dadne sto maraka a njoj se vrati sto deset ili sto petnaest, tad smo na pravom putu. Ali, u BiH, kad se dadne, narodski se kaže – halali se. Nema od tog ništa.

RSE: Kako su se državne i entitetske vlasti BiH odnosile prema dosadašnjim zaduženjima kod MMF, posebno posljednjeg, na početku pandemije u iznosu od preko 330 miliona eura?

Domljan: Poznata je narodna izreka „ko brzo daje, dvostruko daje“. U bh. uvjetima, ako uzmemo za primjer tih 330 miliona eura, moglo bi se kazati, da ko kasno daje, i ne daje. Dakle, stigla je financijska injekcija, ali se nije ubrizgala na vrijeme, pa od nje nije bilo velike koristi. Umjesto da su se bh. vlasti prepirale oko toga koji je nabolji način stvoriti 330 miliona eura, one su se prepirale oko toga kako podijeliti taj iznos koji im je neko dao.

Kad bi se vlasti BiH odmakle od upliva u ekonomiju, kada bi digle ruke od bh. ekonomije, moglo bi se lijepo živjeti od poreza, a ne od kredita MMF-a. Dići ruke znači pustiti građane dase nesmetano bave poduzetništvom i razvojem svojih firmi. To bi značilo rast zaposlenosti i poreznih prihoda, više dobara za domaće i ino tržite, snažniji i stabilniji napredak društva. No, vlasti neće da to urade, neće da se odreknu kontrole, bolje kazano korupcije.

RSE: U kakvom je stanju trenutno privreda BiH? Da li će najteže posljedice tek doći?

Domljan: Prije izbijanja pandemije, BiH je bila u zamci srednjeg dohotka ili, bolje kazano, zamci strukturne transformacije. To znači da su pred BiH, zemljom višeg srednjeg dohotka, dva puta: put među zemlje visokog dohotka, ako se bude radilo kako treba, ili pad među zemlje srednjeg i niskog dohotka, ako se nastavi sadašnjim putom.

BiH spada među nekoliko europskih zemalja koje nisu zemlje visokog dohotka. Štaviše, dohodak po stanovniku BiH je na oko 50% prosječnog dohotka svijeta. Dakle, umjesto da BiH ide prema EU, ona ide prema trećem svijetu.

Ključni problem je nedostatak svijesti o nužnosti povećanja produktivnosti, a kamoli da postoje politike produktivnosti utemeljene na pametnoj specijalizaciji regija tj. kantona. Stoga nema izlaska iz zamke srednjeg dohotka i kretanja prema zemljama visokog dohotka. Socijalistička BiH je prevalila put od zemlje niskog dohotka do zemlje srednjeg dohotka. Pred kapitalističkom BiH je da prevali put od zemlje srednjeg do zemlje visokog dohotka. Aktualne vlasti do sada nisu ni osmislile taj put, čak ne vide njegovu važnost.

Ne treba zaboraviti ni nakaradno funkcioniranje financijskog sistema koji je izbrisao svaku konkurenciju bankama. Na negativnoj domaćoj štednji nema razvoja. Tek ino doznake pretvaraju negativnu domaću štednju u pozitivnu agregatnu štednju. Stoga, kad nema inovacija i kapitala – nema napretka.

Pandemija i ekonomske posljedice

RSE: Kako ocjenjujete poteze vlasti, donošenje zakona i ostale aktivnosti u suzbijanju posljedica nastalih širenjem zaraze korona virusom?

Domljan: Vlasti su djelovale sporo i nedovoljno, prije svega na razini države. Entiteti su nešto i uradili, čak i kantoni, dok država nije uradila ništa. Nemoguće je naći naći državu u kojoj centralna tijela nisu ništa uradila da preduprijede pad ekonomije uslijed pandemije. Javni sektor nije smanjio broj zaposlenih ni za jednu osobu, nije smanjio plaće ni za jednu marku. Kupovanje automobila, dodjeljivanje jubilarnih nagrada izaziva ogorčenost građana.

Istodobno, broj zaposlenih i plaće privatnog sektora su smanjivane. Privatni sektor je glavni amortizer negativnih šokova iz inozemstva. No, s takvim privatnom sektorom ni javni, da ne kažemo i civilni sektor, ne mogu daleko. Otud budžetski deficiti. Ako se vlast ne odriče rashoda, a firme i građani zbog smanjenih ekonomskih aktivnosti, manje plaćaju poreze, mora se pojaviti budžetska rupa koju jedino neko izvana može da zakrpi.

RSE: Koliko će pandemija i novi uslovi privređivanja ali i nesnalaženje predstavnika vlasti usporiti BiH u različitom oblastima u kojim već postoje zastoji u odnosu na regiju ali i zemlje Evrope?

Domljan: BiH uveliko kasni sa strukturnim reformama što će pandemija još više usporiti i usložniti. No, kriza može značiti i zaokret, kako su pokazali lokalni izbori koji su poslali upozorenje vlastima pred predstojeće opće izbore. Nažalost, opozicija to „novo normalno“ nije dočela spremno, nego tek neke grupe unutar pojedinih stranaka. Možda te grupe ojačaju do općih izbora, sjednu za upravljač i povedu bh. društvo prema društvu zemalja visokog dohotka.

BiH je imala dobar razvoj u razdoblju 2004-2007. Međutim, poslije globalne krize iz 2007. kad su presahli ino izvori financiranja razvoja, nije se uspjela vratila na pretkrizne stope rasta od pet do sedam posto. Trebalo joj je dvostruko više vremena nego drugim europskim zemljama da se vrati u novo normalno poslije globalne recesije. Tako će biti i poslije globalnog zatvaranja iz 2020. godine.

RSE: Mogu li se očekivati novi potresi u socijalnoj sferi i produbljivanje razlika u životnom standardu?

Domljan: Nejednakost je i prije izbijanja pandemije počela da se povećava, sa pandemijom, ona će se zasigurno i dalje povećavati. Dakle, imat ćemo problema i u socijalnoj sferi. I MMF, koliko smo mogli vidjeti u sklopu ovih razgovora o novom aranžmanu, preferira da se dadne posebna podrška ranjivim skupinama društva, što je sasvim opravdano i više nego potrebno. Međutim, mi ćemo zaostajati onoliko koliko se ne bude razvijao privatni sektor. Poduzetnici i investitori su od ključnog značaja da zemlja krene naprijed. Barijere ulasku i djelovanju u poduzetništvu su velike. S druge strane, financijski sistem nije adekvatan, nema nikakvih konkurencija bankama.

U oblasti naučno-istraživačkog rada, potrebno je da se razviju fondovi za tehnologiju na nivou regija, sukladno pametnoj specijalizaciji Europske unije i komparativnim prednostima tih regija. Zatim da se ulaže u istraživanje i razvoj, da se razvijaju instituti i da se stvaraju proizvodi visokog tehnološkog sadržaja.

Ako BiH želi biti na europskom putu, kako kažu bh. političari, onda je norma od tri posto da se ulaže u istraživanje i razvoj. Naravno, ni u Europskoj uniji to ne poštuju, zdvajaju u prosjeku dva posto. Ako BiH izdvaja svega 0,15 posto dohotka, onda nema mogućnosti za veći razvoj.

Gordana Sandić-Hadžihasanović (RSE)