Neumjesno je da Dodik priča o Aušvicu

Ovo je tekst o nečemu što je uzgred rečeno na onoj onlajn Arria-Formula konferenciji povodom 25. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma u organizaciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.

U svom obraćanju njemački ambasador u Ujedinjenim nacijama Ginter Saute spomeno je odnos prema genocidu u Srebrenici i vraćanju „duhova prošlosti“ poslije 25 godina od tog događaja i kraja rata u Bosni i Hercegovini. Potom je dodao da nije dovoljno samo se sjećati već i aktivno boriti protiv negiranja genocida, ni jednog trenutka ne štedeći ni svoju zemlju Njemačku.

Na tu konstataciju osvrnuo se Milorad Dodik rekavši da Njemačka treba da se bavi obilježavanjem 75 godina od oslobođenja koncentracionog logora Aušvic, a ne Srebrenicom.

Što je u tom trenutku bilo, blago rečeno, neukusno.

Postavlja se pitanje da li Milorad Dodik ima pravo da bilo kome drži lekcije, a pogotovo njemačkom ambasadoru pri Ujedinjenim nacijama, o odnosu prema žrtvama, ako znamo da:

·      Republika Srpska ne priznaje presude Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije

·      Republika Srpska ne priznaje presude Međunarodnog suda pravde

·      Republika Srpka ljude koji su osuđeni za ratne zločine odlikuje i ustanove naziva po njima

·      Republike Srpska ljude koji su osuđeni za ratne zločine predstavlja kao heroje i žrtve.

Milorad Dodik i njegovi savjetnici trebali bi da znaju neke stvari o odnosu njemačkih institucija i njenih političara prema Aušvicu i svim ostalim zločinima počinjenim nad drugim narodima tokom Drugog svjetskog rata.

Trebali bi znati da je od 1994. godine u Njemačkoj opovrgavanje holokausta kazneno djelo. Ono je kažnjivo i svako ko negira holokaust može biti osuđen na kaznu zatvora do pet godina. To važi za sve pa i za političare. Poznat je slučaj vođe krajnje desničarske Nacionalne demokratske stranke Uga Pastoresa koji je u pokrajinskom parlamentu poricao zločine u Aušvicu. Osuđen je na uslovnu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, koja je potvrđena i nakon žalbe.  Potom se Ugo žalio Evropskom sudu za ljudska prava jer je smatrao da mu je povrijeđeno njegovo pravo na slobodu izražavanja, što je sud odbacio.

Takođe bi trebali znati da je članom 86. Kaznenog zakona zabranjeno isticanje oznaka i simbola zabranjenih organizacija pa ih po pravnoj praksi onda još čeka i optužba za raspirivanje mržnje po članu 130. KZ. Već i sam nacistički pozdrav znači novčanu kaznu ili odlazak u zatvor do tri godine. I ne samo da se pozdrav kažnjava već se ne smiju isticati ni zastave, oznake, uniforme, parole, pjesme – i svaki, čak i prividno modifikovani pozdrav, koji jasno ima izvor u nacističkom.

Ne znam da li neko blizak Dodiku ima hrabrosti da mu pojasni da stradanje Srba u Prvom i Drugom svjetskom ratu ni na koji način ne mogu biti opravdanje za ono što su politički i vojni lideri Republike Srpske radili u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. Baš kao što nijedan pristojan političar nema razumijevanja za tezu da je Haški tribunal politički sud napravljen da isključivo kažnjava Srbe. Kao i da negiranje genocida u Srebrenici ni na koji način ne doprinosi ugledu Republike Srpske.

Jednostavno tako ne funkcioniše ni diplomatija ni svijet, ova priča „pije vode“ samo u Republici Srpskoj i donekle u Srbiji.

Srđan PUHALO/Fokus.ba