Mirza Gačanin, doktor kojeg u konjičkom izolatoriju pacijenti oslovljavaju sa „Sunce naše“
Trudim se svakom pacijentu predstaviti, ko sam, šta sam, zašto sam tu i na koji način. Mislim da mi je i sam menadžment ukazao veliko povjerenje kada su pristali na moju molbu da volontiram i radim u izolatoriju. To je ogroman stepen povjerenja i stalno sam na vezi s internim odjeljenjem Opće bolnice Konjic, kao i ostalim službama i jako me ozbiljno svi shvataju kada uspostavim neku dijagnozu, kaže mladi ljekar iz Sarajeva koga su konkurs za posao, ali i ljubav odveli u Konjic
– Sunce naše, naš dr. Gačanin. Već 20 minuta objašnjava koje tablete u koliko sati uzeti. Zašto baš kalcij ujutro, a što vitamina C duplu dozu… strpljivo i s ljubavlju. Znoj mu u oči ulazi pod ovom opremom. Trepću bademaste oči pune soli i ljubavi. Treba sad 22 pacijenta samo ohrabriti, a ne pregledati i liječiti. Treba svakom iz ovog plastenika pod kojim nema zraka uputiti hiljade toplih riječi. Onih što strah otapaju ko vrela voda led. „Ako niste shvatili, doći će sestra s tablom i rasporedom.“ I došla je vrlo brzo. Sve pedantno napisano. Ja bih sad mogla i zaplakati. Jer sresti doktora koji živi svoj poziv nije često. Kad te pita kako si, u oči te gleda. Drži te za ruku. Pita te: „Kako se osjećate. Prijavite mi sve i najmanje promjene“. Na polasku iz sobe kaže: „Ne smije vam ništa faliti, samo tražite“. Rekoh: „Doktore, šta mi možemo vama pomoći“. Kaže: „Ima nešto… predložit ću vas tri mjeseca da volontirate ovdje s tom svojom kafeterijom“. Znam da je glupo… ali meni će biti žao otići iz motela. Jesmo u vulkanu Corone, ali smo i u vulkanu ljubavi.
Ovo iskustvo na Facebooku objavila je pacijentica Elvedina (Dina Didik) Alić, koja se u konjičkom izolatoriju liječi od Corona virusa te posebno emotivno opisuje angažman doktora Mirze Gačanina.
Uz njenu pomoć magazin „Azra“ stupio je u kontakt s ovim herojem u bijelom, mladim doktorom Gačaninom, koji je, uprkos mnogim obavezama, pronašao vrijeme da s našim čitateljima podijeli detalje svakodnevne borbe koja se vodi u konjičkom izolatoriju.
– Zaista se želim zahvaliti gospođi Dini, koja podiže moral svih ovih ljudi ovdje u izolatoriju. Ona sprema kafu za druge pacijente neovisno o bilo čemu. Toliko je pozitivna osoba da je podigla moral i samom osoblju – kaže nam doktor Gačanin.
Rođen je 1991. godine u Sarajevu. Kroz osnovno i veliki dio srednjeg obrazovanja uvijek je mislio da će njegovo buduće zanimanje biti u vezi s tehnologijom pa je zato, priča nam, upisao Drugu gimnaziju.
– Ta škola je slovila kao gimnazija koja ima jaku matematiku, ali na prelazu iz druge u treću godinu shvatio sam da ipak tehnologija nije za mene, teda me privlače prirodne nauke i fascinira ljudsko tijelo. Također, taj osjećaj doprinosa društvu da se pomogne nekome definitivno je prevagnuo – predstavlja nam se na početku razgovora doktor Gačanin, kojeg posebno, kaže, ispunjava osmijeh izliječenog pacijenta.
Iz Sarajeva ste, a radite u Konjicu, kako to?
– Prije godinu sam završio fakultet i odlučio da se prijavim na konkurs. Pošto su u Sarajevu liste čekanja jako duge, aplicirao sam u Konjic, jer je moja tadašnja djevojka, a sadašnja supruga iz Konjica. Moram priznati da me sam grad dojmio prvenstveno zbog Neretve i prirodnih ljepota, koje su posebne. Volim prirodu i zelenilo, a naravno, osim supruge, da se ona ne naljuti, volim zaista posao koji radim.
Već u martu su se pojavili prvi slučajevi zaraze Corona virusom u našoj zemlji. Jeste li i u tom periodu radili sa zaraženima?
– Pandemija Corona virusa u našoj zemlji jeste stigla početkom marta, ali se u Konjicu nije osjetila sve do polovine tog mjeseca. Radili smo sasvim normalno dok nisu stigle naredbe iz Kriznog stožera, tako da su svi ljekari raspoređeni u urgentni centar, gdje smo radili i posao hitne službe, s obzirom na to da pripadam bolnici, a hitna pomoć pripada Domu zdravlja, pa su kolege iz hitne radili sve slučajeve sumnje na Corona virus od pojave temperature pa do mogućnosti širenja zaraze. Na kraju, ovog mjeseca pronašli smo rješenje da se zgrada motela Konjic stavi u funkciju i napravi tu izolatorij. Pokušali smo da što prije sve osposobimo i primimo prve pacijente. Raspoređeni smo u timove. Bilo nas je tri tima ljekara i tehničara, a prvi tim koji je ušao u izolatorij i postavio određene higijenske sigurnosne mjere jeste moja malenkost i moj tehničar Bakir Kurtović. Osim tima ljekara i tehničara, imali smo pomoć i od Mike Šabića, koji je majstor za sve, zna popraviti od igle do lokomotive, Medihe Mujić, spremačice, i Ševale Pervan, kuharice. Nakon toga je oformljen i izolatorij, koji je bio jedan od boljih u državi, bez obzira što sama zgrada motela nije održavana u zadnjih 15 godina, ali nam je poslužila. U aprilu nismo imali previše pacijenata, ali smo imali dovoljno vremena da naučimo osnove zaštite. Sve nam je to dobro došlo tada, jer prvi val, mogu reći, bio je lagano zagrijavanje, a u drugom smo već znali kako da se zaštitimo i priđemo pacijentu.
Ima li straha i je li teško raditi spacijentima, podučiti ih kako koristiti terapiju, biti u neizvjesnosti šta će biti kasnije?
– Strah mi je čudan pojam i ne bih rekao da je teško raditi s bilo kojim pacijentom, jer mene ovaj posao ispunjava. Moram priznati da s posla dolazim odmoran. Volim svoj posao, volim da ga radim i smatram da ne postoje nikakvi problemi između pacijenata i medicinskog kadra, jer ako priđete čovjeku, objasnite mu kakva je korist od terapije, kako je koristiti, potrudite se da mu sve to dočarate, tada zaista bude mnogo lakše i samom pacijentu i nama. Kada pacijenta tretitrate kako i dolikuje, kao ljudsko biće, već ste obavili 50 posto posla.
Gospođa Dina je nekoliko puta na svom Facebooku isticala da radite u jako teškim uslovima. Kako to izgleda kada samo jedan doktor brine o 22 pacijenta?
– Sve zavisi od perspektive, kako se postavite prema poslu. Pozitivan stav je 50 posto urađenog posla, to pacijenti vide i prepoznaju, bolje se osjećaju i brže se izliječe. Ja sam sada ovdje sam doktor koji vodi ovaj izolatorij, a broj pacijenata varira. Najviše ih je u drugom valu bilo 24, a oni čim se izliječe otpuštaju se. U slučaju da postaju kritični pacijenti mi ih premještamo u ustanovu višeg nivoa, tačnije u SBK Mostar. Moram istaknuti da nisam sam, jer imam na raspolaganju sve specijalističko-konsultativne službe bolnice 24 sata. Bilo da je tri ujutro ja ih mogu nazvati oni će mi se javiti i pomoći oko pacijenata. Nikome to zaista nije mrsko i drago im je kada mogu pomoći pacijentu. Volontirao sam i svidjela mi se ideja da mogu više doprinijeti i da se moj trud vidi na licima pacijenata, jer kao mlađi ljekar u bolnici ne osjeti se toliko taj doprinos i sam osmijeh izliječenog pacijenta.
Mladi ste, zanima me koliko Vas starije kolege, ali i pacijenti shvataju ozbiljno?
– Vjerujem da je to često i razumljivo je da kolege koje imaju mnogo godina staža znaju tako nastupiti, međutim, kad je riječ o osoblju Opće bolnice Konjic, nisam imao problema. Uvijek kada nešto kažem ljudi to provjere i izađu mi u susret. Tako je i s pacijentima. Doduše, sada smo u odjelima i gotovo da se ne vidimo, ali se trudim svakom pacijentu predstaviti, ko sam, šta sam, zašto sam tu i na koji način. Mislim da mi je i sam menadžment ukazao veliko povjerenje kada su pristali na moju molbu da volontiram i radim u izolatoriju. To je ogroman stepen povjerenja i stalno sam na vezi s internim odjeljenjem Opće bolnice Konjic, kao i ostalim službama i jako me ozbiljno svi shvataju kada uspostavim neku dijagnozu.
Možete li nam opisati kako izgleda jedan dan i noć s oboljelima od Covida?
– Ujutro oko pola osam stižem na posao, popijemo kafu i tehničari koji su u toku noći bili kod pacijenata, u slučaju kada nije bilo neke intervencije i kada me nisu zvali, referišu mi stanje pacijenata, objasne mi kakvo je stanje i da li je bilo nekih promjena i trebam li na nešto obratiti posebnu pažnju. Mi smo jedan tim i svačije se mišljenje mora uvažavati, pa i najmanja sitnica. Kada sve to završimo, u devet ulazimo u vizitu kada se nakon pregleda pacijenata dijeli i terapija, a potom doručak. Tom prilikom provjerava se kakvo je stanje u motelu, što ja prenosim na kolegiju koji se održava u Općoj bolnici Konjic, tako da se može znati kako stojimo s kapacitetima, šta imamo, šta nemamo i tome slično. Oko jedan sat, kada dođe hrana iz bolničke kuhinje, dijeli se s njom i terapija i ponovo se ulazi u samo srce izolatorija. Ovo je posebno bitno zbog osoba koje su dijabetičari i koji moraju pratiti nivo šećera u krvi. Oko šest navečer se dijeli večernja terapija i naravno večera. Ovako izgleda jedan idealan dan. Ranije smo morali pacijente, u slučaju kada im se trebaju slikati pluća, voziti u bolnicu, ali sada nam je menadžment izašao u susret i poslali su nam mobilni rendgen-aparat tako da se sada i tu smanjilo vrijeme koje potrošimo na vožnju do bolnice i samog izolatorija. Sada je mnogo efikasnije. Kada pacijenti postanu jako kritični, onda nemamo mogućnost toliko da pomognemo, pa je ustanova višeg nivoa za njih i idemo s njima u SBK Mostar. Niti jedan dan nije isti, svaki je dinamičan.
Koliko Vam treba vremena da se spremite prije nego što odete do njih i koliko dugo morate biti u zaštitnom odijelu?
– Na samom početku, dok smo imali samo jednog pacijenta, trudili smo se da izvježbamo tu zaštitu i kako se pravilno obući, kako ne bismo prenijeli nekome oboljenje. Prošli smo sve mehanizme zaštite tako da sada mi treba nekih pet minuta da budem potpuno obučen, što uključuje maske, rukavice, zaštitne naočale, kompletno odjelo. Međutim, u nekim slučajevima, kada je nešto hitno, onda koristimo jednokratne mantile, jer nema vremena za čekanje kada se nekom pacijentu naglo stanje pogorša. A to koliko vremena provodim na samom odjelu zavisi od toga koliko ima pacijenata u datom trenutku. Izlazi se tek onda kada se posao završi, bez obzira šta se dešavalo – nema izaći sve dok se posao ne završi.
Već u martu neki od Vaših kolega bili su prinuđeni da se odvoje od svojih porodica i pređu u druge stanove, kako im ne bi prenijeli virus. Jeste li i Vi?
– Smatram da je na svakome od nas da uradi ono zašto smo odgovorni. Dakle, ako svi u kolektivnoj svijesti prihvatimo da je naša obaveza da nosimo masku i zaštitimo ljude oko sebe, onda nema razloga za strah. Trebamo izbjegavati kontakte koji mogu biti rizični posebno s hroničnim bolesnicima, koji mogu biti jako skloni razvijanju težih bolesti. Upravo iz tog razloga mnogo rjeđe viđam roditelje i trudim se da smanjim kontakt. Živimo u 21. stoljeću, imamo internet mreže i naravno da kontaktiramo, tako da ne vidim razlog da se krši to fizičko distanciranje. Roditelje sam zamolio da odu na selo, gdje nemaju toliko kontakta s ljudima i gdje je mnogo manja vjerovatnoća da će doći do zaraze.
Ko Vam je najveća podrška u onome čime se bavite?
– Na prvom mjestu to je moja porodica, supruga, roditelji, brat, ali i tim tehničara s kojima radim. S nekima od njih i privatno se družim i ta podrška uvijek je bezrezervna, radimo kao jedno. Bez tima ne bi bilo ništa. Sam ne bih mogao ništa postići bez njih.
Azra.ba
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za Android: KLIKNI OVDJE
Preuzmite mobilnu aplikaciju 072info za iOS: KLIKNI OVDJE
POVEZANE OBJAVE