Alija Nametak: Hroničar bošnjačkog života velikog srca

Pisao je o padovima Bošnjaka i njihovoj borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed. Mnogi književni kritičari nazivaju ga novovjekim Bašeskijom. Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet. Nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje, govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Sve je podnosio mirno i dostojanstveno. Nametkove junakinje, iako su iz patrijarhalnog islamskog miljea, nisu okovane tradicionalnim normama, nego su stvarne žene pune života. Toplo i prisno opisivao je ljude iz krša i njihovu vezanost za kamen i ono malo zemlje

 Piše: Indira Pindžo/Foto: Privatni album

Jedan od najvećih i najznačajnijih bosanskohercegovačkih pisaca, pripovjedača, hroničara i dramatičara profesor Alija Nametak napustio nas je 8. novembra 1987., prije 33 godine, ostavivši nam vrijedna književna djela koja su ujedno i kulturno-historijski dokumenti vremena u kojem je živio. Njegovi romani, pripovijetke, drame, novele i tekstovi su, prije svega, hronike bošnjačkog naroda, zbog čega ga mnogi književni kritičari nazivaju novovjekim Bašeskijom. Pisao je autentično i dokumentaristički, ali i humoristično, ispreplićući suosjećajno i ironično svjedočenje o životu bošnjačkog stanovništva u vremenu velikih društvenih i političkih promjena u Bosni i Hercegovini.

Rođen je u Mostaru, 6. marta 1906. godine, i odrastao u tradicionalnoj bošnjačkoj porodici. Njegov otac Hasan-efendija, stručnjak za šerijatsko pravo, radio je kao imam Jahja-esfel džamije u Mostaru i muderis Gazi Husrev-begovog hanikaha u Sarajevu, te kadija u Jajcu, Sofiji, Damasku i Kairu. Alijina supruga Saliha bila je najmlađa kćerka Fehima ef. Spahe, reisa Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji, u periodu od 1938. do 1942. godine, i brata dr. Mehmeda ef. Spahe, nekadašnjeg ministra u Kraljevini SHS i velikog borca za prava bošnjačkog naroda.

Koliko je Alija Nametak već kao mladić bio poštovan i cijenjen od tadašnje bošnjačke uleme, svjedoči detalj iz njegove prošnje Salihe Spaho. Kako je tada bio običaj da se djevojka zaprosi od roditelja, jer ne bi moglo doći do braka ako oni ne daju pristanak, tako je i Alija od Fehima ef. Spahe otišao da zaprosi Salihu. Fehim ef. mu je rekao da sačeka dok se konsultira sa svojim bratom Mehmedom ef., jer se njih dvojica, kako je kazao, konsultiraju o svakoj važnoj odluci. Nakon što je Fehim ef. upitao svog brata šta misli o toj udaji, Mehmed ef. mu je odgovorio: “Eto, da je Alija mene pitao za tvoju kćer, ja bih mu je dao bez da se konsultujem s tobom“. Saliha i Alija dobili su četvero djece, kćerke Suadu, Zejnebu i Fatimu, te sina Fehima.

Istinski vjernik

Nametak je svoj književni, kulturni, društveni i javni rad počeo sa samo 12 godina, zapisivanjem narodnih pjesama od svoje majke. Bio je vrlo zainteresiran za svoju vjeru, za život i običaje Bošnjaka, te je, osim što je pisao, cijelog života sakupljao i objavljivao narodne umotvorine. U njegovom radu primjetan je veliki utjecaj tradicionalnog odgoja i odnosa prema islamu, što je najbolje i opisao sam Alija:

„Bilo ljeto, bila zima, on (otac) je dolazio barem pola sata prije zalaza sunca, provrtio se malo po dvorištu i po bašči, uviek raspoložen i razgovarao s nama, djecom, kao sa odraslima, a onda bi pošao u džamiju na akšam, večernju molitvu, i ja za njim, sam od sebe, bez ikakva nagonjenja, jer mi je nešto iz dna duše govorilo da mora dobro biti ono što radi moj babo.“

Prve tekstove Nametak objavljuje za vrijeme studija u zagrebačkim književnim časopisima „Književnik“, „Vijenac“, „Savremenik“, „Omladina“ i  „Hrvatsko kolo“. A u jednoj od novela, opisujući svoje studentske dane, ponosno ističe svoj vjerski odgoj i dočarava kako je ta religioznost djelovala na njegovog cimera u Đačkom domu u Zagrebu Ljudevita Jonkea Luju:

„Kako sam po prirodi i očevu odgoju uvijek bio religiozan, uzeo bih često Kur’an i za sebe čitao poneku stranicu. Lujo je to sa divljenjem gledao i morao sam mu nekada recitirati arapski tekst. Bio je zadivljen izgovorom arapskih riječi i pitao me kako se to može naučiti. Gotovo da nije vjerovao da sam ja u šestoj godini života znao čitati kur’ansko pismo s blizu tisuću tiskarskih znakova, a 28 glasova. Isto tako obavljao sam ritualne molitve (namaz) na posebnoj serdžadi, što je on ozbiljno pratio, a da se nije nikada smijao ili omalovažavao.“

Da je Nametak i kasnije, do kraja života, bio istinski vjernik, na poseban način svjedoči njegova biografija zabilježena u knjizi „Sarajevski nekrologij“, objavljenoj posthumno  u Zürichu, 1994. godine.

9 godina u KP domu Zenica

Od 1929. godine živio je u Sarajevu i do 1945. godine radio kao urednik časopisa „Novi behar“ potom profesor književnosti u Gazi Husrev-begovoj medresi, Učiteljskoj i Srednjoj tehničkoj školi. Školsku 1934/35. godinu predavao je u Podgorici, a po povratku u Sarajevo radio je kao lektor i intendant u Narodnom pozorištu. Do 1945. godine objavio je knjige „Bajram žrtava“, „Dobri Bošnjani“, „Ramazanske priče“, „Za obraz“, „Mladić u prirodi“, „Dan i sunce“ i „Abdullahpaša u kasabi“.

Zbog aktivnog učešća u kulturnom i književnom životu za vrijeme NDH osuđen je 1945. na petnaest godina zatvora, od čega je odležao devet.

U arhivi KPD Zenica sačuvan je dokument s podacima: “Alija Nametak, MB.1444/I: Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Kazna mu je smanjena na 10 godina. Početak kazne 8. 4. 1945. godine. Istek kazne 8. 4. 1955. godine. Dana 6. 5. 1954. godine uslovno pušten (broj. 5262/54). Osuđen je: zbog toga što je od 1941. godine pa za čitavo vrijeme okupacije, na dužnosti profesora i književnika, novinara, sekretara glavnog odbora ‘Narodne Uzdanice’, intendanta i lektora Narodnog pozorišta djelovao kao ustaški ideolog i agitator. Što je kroz svoje javne istupe, pripovijetke i novinske članke služio okupatoru i ustaškom pokretu. Učestvovao u pljački i rasprodaji otete imovine Srba i Jevreja, kao član nadzornog odbora.”

A istina o Nametkovom radu i djelovanju u periodu Drugog svjetskog rata je, ustvari, da on uopće nije služio ustaškom pokretu, niti bio politički angažiran, već je radio isključivo na afirmaciji kulture. O Alijinom radu u tom periodu prof. dr. Nadan Filipović, u tekstu „(T)ko je u Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak“, između ostalog, istakao je:

“Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije ‘partizanski osloboditelji’ su ga osudili na petnaest godina teške robije ne samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine”.

Propadanje bošnjačkih plemićkih porodica

U svojim ranim radovima Nametak je bio lirik, opijen ljepotom žene i doživljajem ljubavi. S jedne strane, ženu je doživljavao kao fikciju, a s druge, prikazivao je realnu sliku zapostavljene i podređene, ali odane žene, koja snagom svog karaktera nadrasta i sebe i svijet oko sebe. Iako su iz patrijarhalnog islamskog miljea, Nametkove junakinje nisu okovane tradicionalnim normama, nego su stvarne žene pune života.

Ipak, najbrojnija Alijina djela su socijalne tematike, u kojima on prikazuje najprelomnija i najdramatičnija zbivanja u historiji Bošnjaka, uvjetovana događajima nakon Prvog svjetskog rata, stvaranja Kraljevine SHS i provođenja agrarne reforme. U tim pripovijetkama pisao je o materijalnom propadanju bošnjačkih plemićkih porodica i posljedicama tih zbivanja: nesnalaženju u novim uvjetima, njihovim padovima i borbi za preživljavanje, ali i snazi da se usprave i krenu naprijed.

Nametak je bio sentimentalno vezan za vrijednosti patrijarhalnog života koje su se rušile s dolaskom novog vremena. Toplo i prisno pisao je o ljudima iz krša i njihovoj vezanosti za kamen i ono malo zemlje. Čovjekovu iskonsku povezanost sa zemljom i sredinom u kojoj je ponikao, Nametkov junak Ahmet u noveli „Kmet“ objašnjava ovako:

„Zašto li je ovo, Bože jedini. Šta je ovo? Kakva je ovo slast u ovoj zemlji, pa je ne možemo ostaviti, a kad je ostavimo ne možemo je zaboraviti.“

Umjetnik našeg podneblja

Nametak je bio umjeren i nenametljiv u svemu, pa je tako jedne prilike skromno izjavio da bi se iz njegovog opusa moglo izabrati desetak vrijednih novela, a svi koji poznaju njegovo djelo saglasit će se s mišljenjem hrvatskog književnika Ive Balentovića: “Nametak je pisac naš, sviju nas, umjetnik našeg podneblja… čije je književno djelo ugrađeno u našu književnost i u njoj trajno ostaje.”

Bio je dugo vremena izopćen iz bosanskohercegovačkog književnog života, ali nikad nije, čak ni s najmanjom primjesom mržnje, govorio o ”državi” ili pojedincima koji su ga osudili na dugogodišnju robiju. Sve je podnosio mirno i dostojanstveno. Ponovo je počeo objavljivati 1966. godine, kada izlazi njegova knjiga novela „Trava zaboravka“.

U predgovoru ove knjige rahmetli prof. dr. Muhsin Rizvić obradio je i novele iz zbirke „Dobri Bošnjani“, čime je bliže pojasnio stvaralački rad nepravedno zapostavljenog Alije Nametka, skrenuvši pažnju na veliku važnost njegovog lika i djela za bosanskohercegovačku historiju i književnost.

Nametkova djela, u kojima je dokumentaristički, ali i uz specifičan humor, kako bismo ih bolje razumjeli, sačuvan i oživljen jedan vijek naše historije, a koja nam je on ostavio u amanet, nesumnjivo spadaju među najznačajnija djela bh. kulturno-historijske baštine i uopće historije naše zemlje.

U početku mi je bio strani čovjek

Prof. dr. Fehim Nametak, turkolog, arabist, nekadašnji direktor Orijentalnog instituta, profesor na univerzitetima u Sarajevu, Skoplju i Zagrebu, u intervjuu za „Anadolu Agency“, sjećajući se oca Alije, između ostalog, rekao je:

– Ja bih ga posebno želio predstaviti kao oca, kao jednog finog, nježnog, prijatnog čovjeka koji nije vršio nikakvu prisilu na svoju djecu, koji nas je odgajao na jedan najprijemčiviji način. Moram napomenuti da ga kao oca mogu intenzivnije pratiti tek od 11. godine, kada je on izašao iz zatvora – dodavši kako mu je otac čak u početku bio strani čovjek, neko ko je došao u njihovu porodicu kada je njegova majka odgajala njihovo četvero djece.

I u kući je nosio fes

Inžinjerka elektrotehnike Feriha Nametak-Serdarević, Alijina unuka i kćerka prof. Fehima Nametka, u sjećanjima na svog dedu, izjavila je za „Azru“:

– Posebno se sjećam vrućih somuna koje bi dedo donosio svakog jutra, i ljeti i zimi, u povratku sa sabaha iz Hadžijske džamije… Nikad ga nisam čula da je povisio ton razgovora, čak ni prema djeci. Insistirao je na vjerskom odgoju unučadi.

Kao najstarija od unučadi s kojima je živio, s njima sam zimi išla najčešće u Dubrovnik, gdje su  išli zbog naninih slabih pluća. A ljeti bi dedo, skoro svake godine “svratio” s Pelješca, gdje smo ljetovali, na Dubrovačke ljetne igre. I kad je već ostario, sa svojih 80 godina, htio je da bude u toku kulturnih dešavanja, a pozive je dobijao od prijatelja iz Hrvatske.

Nije pokazivao emocije, ali ih je dokazivao, naprimjer, u vrijeme redukcija struje u cijelim kvartovima, kad sam bila gimnazijalka, on bi dolazio na Baščaršiju po mene, da mi se ne bi nešto loše desilo. I onako, s  fesom, svake noći bi me čekao na stanici.

Moji roditelji su u svemu, pa i u vezi s našim odgojem slušali dedu i nanu.  Tada nije bilo sramota slušati starije. Znao se red u svemu, ali nije bilo nikakvih pritisaka ni u čemu. Imali smo punu slobodu života, mladosti, ali očigledno bili smo uvijek pod budnim okom nekog od njih.

Dedo je uvijek bio lijepo i uredno obučen, pa i u kući, kao da svaki čas može neko “bahnuti” u goste. I u kući je nosio fes. Bio je čovjek od autoriteta i u komšiliku. Uz ramazan, prije teravije, držao bi mala i poučna predavanja o običnom životu ili čitao priče s vjerskom tematikom. Ljudi su to voljeli slušati.

Nijedan dan bez crtice

Magistrica etnologije i kustosica Zemaljskog muzeja BiH Lebiba Džeko, također Alijina unuka i kćerka prof. Fehima Nametka, za „Azru“ o svom dedi kaže:

– Imala sam privilegiju da do 18. godine živim sa svojim dedom. Mnogo učenih i zanimljivih ljudi ga je posjećivalo, ne samo iz Sarajeva i BiH nego iz svih krajeva bivše Jugoslavije i inozemstva, a ja bih još kao djevojčica, uvijek bila u blizini i slušala o čemu su razgovarali, što mi je otvaralo sasvim nove vidike.

Kad sam imala 10 godina, dedo me je počeo učiti krasnopisu, jer je smatrao da je lijep rukopis važan i da tome trebamo posvetiti vrijeme i pažnju. Na prvoj strani sveske dedo je napisao „Nulla dies sine linea“, latinsku izreku koja znači „Nijedan dan bez crtice“.

Uvijek nam je isticao kako je važno da mnogo čitamo, po mogućnosti kvalitetne sadržaje, ali da ćemo i čitanjem manje kvalitetne literature nešto naučiti i praviti manje pravopisnih grešaka.

Kada me je mnogo kasnije otac zadužio da pisaćom mašinom prekucam rukopise mog dede, koji su bili njegova zaostavština, prvi put sam shvatila šta je, ustvari, pravi književni tekst i kako je potrebno mnogo znanja, talenta i vještine da se neka priča oživi i da njen sadržaj i emocije koje nosi dođu do čitaoca.

Neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treći zamjeraj u sahanu ili tevsiji!

Odlomak koji vam donosimo iz Nametkove posljednje za života objavljene knjige „Tuturuza i šeh Meco“ (1978), nasmijat će vas do suza:

Tuturuzu je Meco zapazio na jednom iftaru: mogao je pojesti gotovo kao i on, šeh Meco, ali nije znao kako treba jesti. Kad su izašli od domaćina, uputio se s njime i objašnjavao mu:

– Kad vidiš pred iftar da nekoliko ljudi ide u skupu uz jedan sokak, pridruži im se i ti. Kad se zaustave pred nekim vratima, ti vrata otvori i odmah uskoči u avliju. Viči im: „Hod’te, bujrum!“

– Kako ću ih zvati kad ni mene nije niko zvao?

– Šuti, herif jedan! Slušaj što ti se govori i pamti! Oni će unići u avliju, domaćin će izaći pred njih i pozvati ih, a ti prvi uskoči u hajat pa im primaj ćurkove ili kapute, okreći im obuću, a ako je ljetno doba, bezbeli neće ništa skidati sa sebe osim obuće. Ti prvi ulazi u sobu!

– Ama kako ću kad nisam pozvan!

– Pozovi se sam! Uniđi! Ako bude ko mlađi, ostani na vratima, a ako još nije prostrta sofra, vidjećeš na škrabiji složenu sofra-bošču. Razloži je, prostri je po podu, a onda se obazri hoće li se jesti sa sinije ili tevsije demirlije. Raširi santrač pa metni na nj demirliju ili položi siniju. Ne daj domaćinu da se sjeti da nisi i ti pozvan. Uzimaj kašike i meći ih na sofru, somune komadaj i stavljaj pred svakoga đi će ko sjesti. Samo neka je prazna sredina sofre đi će se mećati sudi s hranom. Ljudi će posjedati oko sofre, a ti zapitkaj u dnu sofre mjesto za sebe!

– Nek sam bliže vratima ako me potjeraju!

– Ama ništa se ne brini! Nikad se za jednom sofrom na iftaru svi među se ne poznaju. A niko neće upitati: „Ko je ovaj?“ kojega ne zna, da drugi ne bi za pitača pomislili da je matuh. Kad top pukne i kad se posjeda za sofru, i ti sjedi i odmah jedi! Nemoj kašikom bosti, nego je lijepo položi da se u nju slijeva mast s vrha čorbe. Tako kušaj dok god ima masti na čorbi, a onda diži čašu a prihvataj drugi sud. Ako je u sahanu pečeno janje ili tuka, okreni sebi što najvoliš. Dobro pazi neka ti je vazda jedan zalogaj u ustima, drugi u ruci, a treći zamjeraj u sahanu ili tevsiji! Ne pij vode da ti džaba ne zauzima mjesto u želucu! Vodu možeš i doma piti.

I kad su se Tuturuza i Meco zapazili i sprijateljili i kamo god je jedan bio pozvan na jemek i drugi je tamo pristajao.

(Tekst prenesen iz novog broja “Azre”)

Azra.ba