90-postotni invalid | Stipan Žuljević: Planinarenje je moj način života

Ako se bavite planinarenjem i često vrijeme provodite na najvišim planinama u BiH, srest ćete Stipana Žuljevića. Stipan je je u svoju planinarsku biografiju već davno upisao osvojene gotovo sve bh. planine i njihove najviše vrhove. Ništa neobično, rekli biste. I nije, ali ako znate da je Stipan 90-postotni invalid, onda je to već druga priča.

– U augustu sam napunio 60 godina. U ratu sam ranjen i 90-postotni sam invalid. Nemam desni kuk, potpuno je izvađen, a desna noga mi je paralizirana. Imam i nekih ozljeda na stomaku koje su još otvorene – kaže Stipan za magazin Visit BiH, uz napomenu da o tome ne pričamo detaljnije već da se fokusiramo na ono što je njemu, nakon njegove porodice, najveća ljubav – planinarenje.

Vedar, nasmijan, izuzetno pozitivan, uvijek spreman na šalu. Kaže da se fizički osjeća odlično, a psihički još i bolje. I to je, kaže, njemu najvažnije.

Kamen s Brača

– Aktivnim planinarenjem počeo sam se baviti 1997. godine. Jedne prilike sam s prijateljima šetao po Vranici. Tada sam bio prilično slab, nisam znao kolike su moje mogućnosti i da li uopće mogu hodati. Oni su se nakon određenog vremena htjeli vratiti, a ja sam odlučio probati ispenjati najviši vrh Vranice, Nadkrstac (2.110 metara) – prisjeća se Stipan.

Rođen je u Gornjem Vakufu i kao dječak mnogo je vrijemena provodio na Vranici. Zato nije želio nikog voditi sa sobom, već je krenuo sam.

– Popeo sam se na Nadkrstac, a onda Ločiku i ostale vrhove iznad 2.000 metara. Cijeli dan sam proveo na Vranici i odlično se osjećao. Možda vam je interesantna priča koju ću vam ispričati. U tom trenutku Nadkrstac nije bio obilježen, u smislu da je to najviši vrh, kolika je nadmorska visina itd. Tih godina sam često boravio na otoku Braču u Hrvatskoj. Jednom prilikom sa uzeo kamen, odštampao naziv, visinu i prvom prilikom ga odnio na Nadkrstac. Taj kamen i danas stoji na najvišem vrhu Vranice – priča Stipan skromno, ali ponosno.

Taj pohod na Vranicu pomijenio je mnogo toga i od tada je planinarenje za njega postalo način života. Ističe da od tada svaki vikend sa suprugom Vesnom ide na planinarenje. To svakako nije bilo dovoljno i želio se dodatno posvetiti planinarenju i planinama, pa je postao i dopredsjednik Planinarske udruge Raduša iz Gornjeg Vakufa.

– Udruga ima dva planinarska doma na Vranici i Raduši o kojima ja brinem, jer imam najviše vremena, a kao građevinac sam najstručniji – kaže kroz smijeh.

• 

• 

• 

• 

Stipan više i ne broji vrhove koje je osvojio, a na pitanje kojim usponom se najviše ponosi s velikim poštovanjem jednostavno kaže Maglić. Najviši vrh u BiH (2.386 metara) zaslužuje svako poštovanje, posebno jer su staze vrlo teške.

– Ispenjao sam Maglić preko Prijevora, što je i najteža ruta. Bili smo na Tjentištu i uopće nismo planirali Maglić. Krenuo sam sa suprugom u šetnju, a kada smo došli na Prijevor ugledali smo vrh i složili se da nije daleko. Djeca su ostala u kampu na Tjentištu, a bilo je već 10 sati ujutro. Krenuli smo i sve je bilo dobro dok nismo došli do sajli koje su bile prekinute. Nismo znali šta da radimo, jer smo došli na pola stijene. S obzirom na moju nogu, imali smo veliki problem. Ja trebam imati potpuni oslonac, a nogu moram prebacivati rukom. Tih 50 metara uspjeli smo savladati za nekih 45 minuta, a cijeli uspon, s obzirom da smo išli na Trnovačko jezero, trajao je više od deset sati – naglašava on.

Aktivirati mlade

Što se tiče vrhova u BiH viših od 2.000 metara, tu su još Cincar, Čvrsnica, Volujak…. Vran je ispenjao čak u zimskom periodu, kada je sve bilo okovano snijegom i ledom.

– Van BiH tu su vrhovi Vogel u Sloveniji, Hinterstoder u Austriji… Pripremao sam se i za Triglav, ali sam nešto bio spriječen da idem. Naredne godine planiramo na Olimp u Grčkoj, te Prokletije u Crnoj Gori. To su teži usponi, a od blažih trebali bi ići i u Italiju. Uglavnom, vidjet ćemo kako će se stvari odvijati – kaže on.

Osim planinarenja i ljubavi prema prirodi, Stipan ima još jedan važan cilj, a to je podstaći ljude da se što više bave planinarenjem.

– Ne bih bio sposoban i spreman da nije planinarenja. Imao sam dvije opcije, sjediti kući kao druge kolege ili ići na planinarenje. Odlučio sam za ovo drugo i stalno pokušavam motivirati kolege da krenu sa mnom. Želim svima pokazati da invalidnost nije kraj. Čak sam uspio nekoliko njih aktivirati i time se posebno ponosim – naglašava on.

Kaže da mu je posebno drago kada vidi da se mladi uključuju u planinarenje, a da bi ih dodatno potaknuo Stipan je sa suprugom pripremio jedan projekat koji, nažalost, nije zaživio zbog pandemije koronavirusa.

– Vesna i ja smo napravili projekat sa željom da u školama u Uskoplju održimo predavanja o planinarenju. Željeli smo djeci što više približiti planine i ovaj sport, a ja sam im dodatna motivacija. Sve je bilo spremno, video i foto prezentacije s naših pohoda, ali nas je pandemija spriječila. Nadamo se da ćemo uspjeti kada se sve ovo malo smiri – poručuje Stipan.

Danas Stipan živi u Sarajevu, ali ga rijetko možete sresti u gradu.

– Čim moram hodati po asfaltu spopadne me muka. Vjerovatno je to neki psihički problem. Zato svaku priliku koristim da odem makar na Trebević – kaže kroz smijeh na kraju razgovora.

Visit BiH