Kako su Gligorov i Izetbegović uzaludno pokušali spasiti Jugoslaviju

Republika Sjeverna Makedonija danas slavi svoj Dan nezavisnosti. Naime, na današnji dan 1991. Makedonija je održala svoj referendum o nezavisnosti i na kraju postala jedina država koja se uspjela otcijepiti od Jugoslavije bez ratnog sukoba.

 Ipak, teške posljedice burnog raspada Jugoslavije nisu mimoišle ni Makedoniju. 

Plan Gligorov-Izetbegović o spašavanju države

Jugoslavija je početkom devedesetih ušla u burno vrijeme. Miloševićeve “jogurt” revolucije i donošenje novog Ustava Srbije s kojim je ograničio prava autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova, te svoj model pokušao izvesti i u ostale republike, naišle su na žestok odgovor Srbije i Hrvatske koje su tražile potpuno reorganizaciju Jugoslavije, ali na suprotnom načelu uvođenja konfederalizacija, čemu se srbijanskog rukovodstvo oštro protivilo. Stvar je dodatno zakomplikovana nakon raspada Saveza komunista Jugoslavije na famzonom 14. kongresu i pobjedi nacionalnih stranaka u većini jugoslovenskih republika.  

Paralelno sa oživljavanjem višestranačkog života i dolaskom novih političkih garnitura, u Jugoslaviji se odvijao i proces pokušaja rekonstrukcije federacije i očuvanja Jugoslavije. U oktobru 1990. godine slovenski i hrvatski pravni stručnjaci objavili su svoj prijedlog rekonstrukcije Jugoslavije pod nazivom “Nacrt ugovora o Jugoslavenskoj konfederaciji – savezu jugoslavenskih republika”. Nacrtom je Jugoslavija trebala biti uređena na konfederalnom principu, kojim bi države mogle sprovoditi međunarodne ugovore čime bi bio ograničen suverenitet Jugoslavije. Predviđano je svakoj članici moguć ulazak u Evropsku zajednicu (danas Evropska unija), zajedničke poslove carinske i montetarne unije, zajedničko tržiste, koordinaciju infrastrukture, slobodu kretanja radne snage i robe te zajednički vojni kontigent u slučaju neposredne ratne opasnosti. Ovaj plan je kategorično odbačen od strane srpskih vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem.

Jedan od projekata za preuređenje Jugoslavije bio je i tekst prijedloga o preuređenju Jugoslavije članovima visoke misije evropske “dvanaestorice” kojeg su priredili predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i predsjednik Makedonije Kiro Gligorov. Naime, 30. maja 1991. godine u Beogradu su se sastali predsjedavajući Zajednice Žak Santer i predsjednik Izvršne komisije Žak Delores i republički lideri u Beogradu sa namjerom da pomognu rješenje političke krize. Plan Izetbegović – Gligorov je prema principu 2+2+2 projicirao asimetričnu federaciju: Srbija i Crna Gora bile bi središte federacije (ili konfederacije), BiH i Makedonija polusamostalne, ali i konstitutivne republike, a Hrvatska i Slovenija onoliko suverene i autonomne unutar konfrederacije koliko su smatrale potrebnim. Izetbegović i Gligorov su se nadali da će na ovaj način želje svih biti zadovoljene. Međutim, u Srbiji je odmah zauzet oštar stav prema ovom planu. “Politika” je već 2. juna pisala da je taj plan, “slučajno ili namjerno protiv interesa Srbije”.

– Sastavljačima ove platforme bilo je jasno da će ovim predlogom u najvećoj mjeri biti pogođeni interesi srpskog naroda koji je i najbrojniji i najrasprostranjeniji u Jugoslaviji. Izetbegović je Platformu predstavio 4. juna na posljednjem sastanku lidera šest republika, ali nije bio optimista. Plan Gligorov – Izetbegović ipak nije mogao pomiriti dva potpuno različita stajališta, sa jedne strane hrvatskog i slovenskog, a sa druge srbijanskog i crnogorskog. Prema tome, ponuda “srednjeg puta” nije bila prihvaćena.

Kiro Gligorov, koji je na funkciji predsjednika Republike Makedonije ostao sve do 1999. godine u jednom razgovoru iz 2006. godine navodi:

– Alija Izetbegović i ja smo inače dosta sarađivali na tim sastancima Predsjedništva SFRJ. Morate da znate da su i naše pozicije bile slične. Ni mi ni Bosanci, nismo bili orijentisani da se po svaku cenu ovo rasturi. No, i smo bili spremni podržati Miloševićevu soluciju – čvrsta, moderna federacija, kako je on nazivao taj koncept. Zapravo, Zagreb i Ljubljana, nisu predlagali da do razlaza dođe odmah. Do toga će doći kasnije, kada budu propali svi dogovori. Ovaj dogovor koji smo ponudili Izetbegović i ja, to je, zapravo, bio rezultat jednog mog razgovora sa Alijom – da mi nešto učinimo jer nismo sukobljene strane. Meni je Izetbegović rekao hajde, molim te, ako hoćeš da skiciraš nešto, učini to. Ja sam to vrlo ozbiljno shvatio. Iz dana u dan situacija je bila sve gora. Nešto sam napisao, taj prvi projekat mislim da još imam u mojoj ličnoj arhivi, i poslao sam njemu. Rekao sam mu da ako ima primjedbe, dopune, izmjene da prema njegovoj želji napravi, ja ću to poštovati. On je imao relativno malo primedaba, sasvim minimalno. I onda smo rešili da na prvoj narednoj sjednici predsjednika, a to je trebalo da se održi u Sarajevu, da prethodno svima pošaljemo taj prijedlog i da tražimo izjašnjavanje. Tako je i učinjeno. Mislili smo da će to biti neki povod za mirniju, izbalansiraniju raspravu i razgovor kako bismo došli do nekog rezultata. (…) Predlog je inače obrazložio Alija Izetbegović. Naglasio je dvije stvari. Prva tačka kaže da svaka republika koja želi da bude nezavisna država može to da učini referendumom. Tačka dva. Ako bude referendum pozitivan može da traži članstvo u Ujedinjenim nacijama. (…) I onda su sledile neke odredbe da se ne ukidaju sve privredne, saobraćajne i neke druge veze, jer je mržnja koja je tada već buktala mogla dovesti do toga i da se zatvorimo između sebe, a to će biti opšta šteta. I tada je, sećam se, Alija Izetbegović na kraju rekao: “Slušajte, ovo činimo zbog dobre namjere da ne dođe do rata. Naša tri naroda, Srbi, Hrvati i Muslimani, živjeli su zajedno toliki niz godina. Počne li rat, bit će krvi do koljena”.

Slično sjećanju Gligorova i Alija Izetbegović je opisao novonastalu situaciju:

– Pred odlazak na prvu sjednicu Predsjedništva SFRJ, u januaru 1991. godine, rekao sam novinarima: ‘Na posljednjoj sjednici Predsjedništva SR BiH utvrdili smo inicijalne stavove budućnosti Jugoslavije. Saglasili smo se da hoćemo Jugoslaviju, ali i BiH kao suverenu državu unutar nje, naravno suverenu koliko to u budućoj integraciji može biti. Jugoslavija treba biti demokratska zemlja, u kojoj će republike, narodi i narodnosti biti ravnopravni. Izjasnili smo se, također, za slobodno tržište, sa slobodnim protokom roba, ljudi, kapitala i radne snage. Lažne su dileme federacija ili konfederacija, bitna je demokratija. To su polazne pozicije u budućim pregovorima’. Na prvi pogled, obične, ali za ondašnju Jugoslaviju ‘revolucionarne’ ideje”.

Nezavisnost Makedonije

Naravno, nakon što su svi pokušaji očuvanja Jugoslavije propali, republike su pristupali refendumima o nezavisnosti. Nakon Slovenije i Hrvatske, u septembru 8. septembra 1991. i Makedonija je održala referendum od nezavisnosti. Izlaznost je bila 75.7%, a za nezavisnost je glasalo 96.4% birača.

Više od dva mjeseca poslije, 17. novembra 1991. makedonski parlament proglasio je nezavisnost države od SFRJ.

Sve od proglašnja nezavisnosti od SFRJ, ova država se nalazila u teškoj ekonomskoj situaciji zbog gubitka tržišta i djelomične međunarodne izolacije izazvane sporom s Grčkom. Grčka joj je osporavala pravo na makedonsko ime za koje je smatrala da pripada grčkoj kulturno-civilizacijskoj baštini, i koje najveća grčka pokrajina također nosi u imenu. Godine 2018. spor oko imena riješen je Prespanskim sporazumom kojim je, u zamjenu za olakšanje ulaska u EU i NATO, pristala dodati imenu pridjev sjeverna kako bi se razlikovala od grčke pokrajine Makedonije.

Dane 27. martu 2020. Sjeverna Makedonija je položila instrument potvrde Sjevernoatlantskog ugovora pri State Departmentu u Vašingtonu – posljednji formalni korak za pridruživanje NATO-u.Time je Republika Sjeverna Makedonija službeno je postala nova, 30. članica NATO-a

Avaz