Zeničanka bez posla zbog invaliditeta: Dobila više od 50 odbijenica

Bitku sa nezaposlenošću bije već dvije godine, a tokom tog perioda dobila je više od 50 odbijenica. Arnela Čoloman (27) iz Zenice rođena je bez šake, što poslodavce navodi na pomisao da nije sposobna za obavljanje određenih poslova.

Piše: Nataša Todoranović

Diplomirala je na Islamskom pedagoškom fakultetu u Zenici. Najčešći razlozi zbog kojih je bila odbijena na konkursima za posao bili su manjak iskustva i predrasuda da ne može obavljati radne zadatke. U početku je tražila posao u svojoj struci, ali uskoro se počela prijavljivati za radna mjesta u kafićima, poslastičarnicama i supermarketima. Nije bila u poziciji da bira, pa se trudila da što prije nađe bilo kakav posao.

„Prvo sam aplicirala za poslove svoje struke, ciljajući na neko bolje radno mjesto, s obzirom na završen fakultet. Ubrzo sam uvidjela da ću na ispunjenje tog cilja morati da čekam još dugo, sa velikom mogućnošću da se nikada ni ne ostvari. Nisam željela da sjedim kod kuće i žalim zbog toga, pa sam slala prijave na sva moguća radna mjesta. Bilo ih je više od 50“, počinje Arnela svoju priču.

Posljednja tri mjeseca radi u jednoj poslastičarnici, u kojoj pere suđe četiri sata dnevno. Na tom poslu se dobro uklopila i ni u čemu nije diskriminisana zbog svog invaliditeta. Međutim, zbog činjenice da je jedina zaposlena u porodici, pored bolesnih roditelja i sestre koja studira, voljela bi dobiti posao približan svojoj struci od kojeg bi sebi omogućila solidan život.

„Uopšteno mislim da se u našem društvu malo pažnje posvećuje osobama koje imaju invaliditet, te da su one potpuno zapostavljene, počevši od najmanjih sitnica. Na primjer, rijetko gdje možete da nađete pristup za kolica kod neke zgrade, ništa nije prilagođeno ni „slabovidnim“ ili ljudima koji imaju oštećen sluh. Rijetko gdje se vodi računa o tome i ne postoje neka olakšanja, a da ne govorim o zaposlenosti koja je najveći problem za sve, a posebno za ljude sa invaliditetom“, govori Arnela za eTrafiku.

Ona je svjesna svog invaliditeta, ali i činjenice da je sposobna zarađivati i živjeti normalan život. Kao dijete je dobijala razne osude i čudne poglede okoline, što je nije pogađalo. Sada, dok traga za poslom, uviđa koliki je to problem.

„Ja sam odlučila da javno ispričam svoju priču koja je jedna od mnogih, u moru istih i sličnih u našem društvu. Ne želim da skrenem pažnju na sebe, već da podstaknem i druge da urade isto. Vrijeme je da se nešto promijeni, a kada svako podigne svoj glas, to je itekako moguće. Mislim da je svima dosta priče o ratu, da bismo to trebali da prevaziđemo i da svi gledamo naprijed, pozabavši se našim mladima jer bez mladih obrazovanih ljudi propadamo kao društvo“, nastavlja priču Arnela.

Postotak invalidnosti je utvrđen na 50 posto, zbog čega ne prima nikakvu naknadu. Njen invaliditet su procijenili dajući joj da otvori kišobran jednom rukom, čime opet uviđa ne(uređenost) sistema naše države.

„Mislim da smo mi kao društvo puni predrasuda prema svemu što je drugačije od onog u šta mi vjerujemo i smatramo ispravnim. Sve suprotno od našeg je diskriminisano. Mene ta tema jako ljuti i zato poručujem svima da budu maksimalno hrabri. Istrajte u svojim željama i ne dozvolite da vas ičije mišljenje i odbijanje spriječi da ispunite svoj cilj“, poručuje Arnela za kraj našeg razgovora.

Etrafika