Dugo toplo “migrantsko” ljeto: Priča o Fuadu, Omaru i Waelu koji zaglavljeni u BiH sanjaju Evropu

Ljeto donosi tropske vrućine i u Bosnu i Hercegovinu. Ipak, migranti su u majicama dugih rukava, jer nikada ne znaju gdje će završiti toga dana. Tri migrantska profila ilustrira Nihad Penava, dopisnik DW-a iz Sarajeva.

Vreli beton sarajevskog novog naselja Dobrinja isijava obilje neugodne toplote, a mogao bi biti i čišći. Naselje je blizu Međunarodnog aerodroma Sarajevo, nedaleko od Istočnog Sarajeva, ali i niza organizacija, koje u svom polju djelovanja imaju migrante i migracije.

Iako su se upoznali tek prije koji mjesec – Fuad, Omar i Wael imaju puno toga zajedničkog. U dvadesetim su godinama, visoko su obrazovani, govore vrlo pristojan engleski, iz Magreba su… Pandemija koronavirusa ih dočekala i zaustavila u Bosni i Hercegovini, ali i zbližila. Ipak, ciljevi i želje su im različiti – Njemačka, Francuska i Španija.

Zajedničko im je i to da na tom, istom vrućem, sarajevskom betonu, za siću, prodaju maramice, tako tek mrvicu olakšavajući svoju surovu uličnu svakodnevicu. Dijele traumatična iskustva i zbog prisilnog vraćanja s hrvatske granice, čak svi po pet puta. Uvijek će se, kažu, sjećati brutalnih batina, odmah nakon ulaska u Hrvatsku, sve vrijeme se pitajući – Zašto okrutnost?

Zajedničko im je i to da nisu religiozni, ali ipak poštuju tradiciju. Uprkos tome, najveći islamski blagdan Bajram dočekuju na ulici.

Od Maroka preko BiH do Španije

“Maroko je od Španije udaljen manje od 15 km morem. Ipak, zbog užasno rigoroznih kontrola i morske neizvjesnosti, ovo je bio lakši put – preko Alžira, Tunisa, Libije, Egipta, pa na Balkan. Teško je, ali u Maroku je bilo još teže. Maroko jeste zemlja raskoši, ali je i zemlja kontrasta. Srednji sloj ljudi gotovo da i ne postoji. Maroko je i zemlja visokog turizma za bogate i osrednje bogate Evropljane. To je divno, ali mi smo bili daleko od svega toga. Upravo zbog toga u Evropi tražimo tek neko bolje sutra, a ne raskoš”, priča Fuad (24), migrant iz Maroka.

Fuad

Fuad je nastavnik klavira i u svojoj zemlji nije mogao dobiti uposlenje. Moguće, tim više jer je gej. Suočavao se, kaže, s brojnim poteškoćama, ali i direktnom diskriminacijom.

“Diskriminacija je tako grozna i bolna stvar. Nekada mi se činilo to da bih osjećao manju bol da npr. nemam ruku, već da me neko kontinuirano psihički uznemirava i zlostavlja. Osim toga, počnete osjećati strah za svoj život. Govor mržnje je uvod u zločin”, sa suzama u očima, objašnjava Fuad.

Njegov put do Španije je dug i neizvjestan, te dodatno otežan pandemijom koronavirusa. Ipak, Fuad koji još nikada nije bio u toj državi, Španiju vidi kao zemlju kulture i umjetnosti, ali i uvažavanja drugih i drukčijih. Uz stidljivi smiješak na licu kaže – Radujem joj se, ma koliko put bio dug, težak i bolan.

“Zašto nas Evropa voli i želi samo onda kada nas eksploatira?”

“Jasno je to da je Alžir Afrika, ali znači li to da smo manje vrijedni, iako smo bili kolonizirani? Apsolutno ne, to ne znači. Moj drugi maternji jezik je francuski i govorim ga jednako dobro kao arapski. Francuski je jezik diplomacije, pa zašto se onda Evropa, prema nama, ne ponaša uljudnije i malo više diplomatski?”, pita se Omar (25), migrant iz Alžira.

Omar

Omar je morski biolog, koji u svojoj zemlji također nije mogao dobiti posao, iako Alžir ima obalu dugu čak 1.620 km.

“Cilj mi je Francuska. Tamo imam puno rođaka. Oni su tzv. staro francusko useljeništvo, te su vrlo integrirani u društvo i cijeli sistem. Bio sam jednom kod njih, te brojim dane kada ću ih opet vidjeti i zagrliti”, pojašnjava Omar svoju migrantsku rutu.

I dok završavamo razgovor, Omara zove rođak iz Dieppea, uz ohrabrenje da će sve biti dobro i da mu je već našao posao u jednoj ribarnici u Normandiji.

Flensburg kao dječački san

“Naravno, ništa nije savršeno, ali meni se Njemačka, bar na televiziji, uvijek činila tako perfektnom, posebno njemački vozovi i željeznice. Apsolvent sam željezničkog prometa. Međutim, u Njemačkoj sam spreman raditi bilo šta, samo da sam zdrav i sretan“, priča Wael (26), migrant iz Tunisa.

Wael

Dok gleda prošlogodišnje plakate plaža Tunisa, kao jednog od dražih turističkih odredišta Bosanaca i Hercegovaca kaže – sve je to čarobno, ali to je bilo daleko od mojih očiju.

“Ljudi u Bosni i Hercegovini su stvarno vrlo ljubazni i susretljivi. Često nam kupe neko pecivo i kafu ili donesu neku čistu odjeću. Međutim, vlasti su nemarne, nebrižne i bezdušne, ali ipak, ne želim se žaliti. Vjerujem da će mi uskoro u Flensburgu, gdje sebe već vidim, biti puno bolje i da ću sve ovo jednom moći zaboraviti“, učtivo kaže Wael.

I zaista, tokom pandemije koronavirusa, sletjele su desetine aviona s tonama humanitarne pomoći na aerodrom, koji je manje od pet minuta šetnje od Fuada, Omara i Waela. Međutim, kažu, nikada im niko nije dao zaštitnu masku, niti bilo kakvo dezinfekcijsko sredstvo, uprkos tome što Bosna i Hercegovina, ovih dana, ima rekordne brojeve zaraženih i preminulih.

Klix.ba