Dragan Bursać: Kad su Sarajevo i Zenica granatirali Beograd?

I nisu Sarajevo, Zenica i Mostar granatirali i pokušali okupirati Beograd iz Bosne, e da bi Beograd bio nešto ljut i da bi se mašio ukidanja naziva ulica ovih gradova. Jok, bilo je upravo suprotno!

Sramna Gradska vlast ovog i ovakvog Beograda planira da promijeni imena ulica dobijena po toponimima iz SFRJ i sredinama gdje se, kako navode, “zatire sve što podsjeća na srpstvo”. Pa se tako histerično razmišlja i o promjeni imena Sarajevske i Mostarske ulice, kod Savskog trga, u blizini stare željezničke stanice.

Zločinački i antisrpski Poreč i Bled

I revizionističkom piru, biće promijenjeni nazivi ulica: Porečka, Hvarska, Hrvatska, Splitska, Podravska, Bjelovarska, Šibenička, Ljubljanska, Bledska, Bosanska, Mariborska, Celjska, Lopudska, Murska, Zenička.

Stvarno? Šta vam je skrivio Poreč Nede Arnerić, mirisni Lopud, rajski podalpski Bled? Partizanski Šibenik ili radnička Zenica??? Šta je to zločinačko i antisrpsko u ovim gradovima, u ovm arhitektonskim i ljudskim biserima zajedničke zemlje i Balkana?

Da li je to sve zbog “zatiranja srpstva” ili pak zbog provincijalne populističo-nacionalističke politike serbske koja svaki sekund nastoji da se dodvori sojevima i slojevima za koje smo mislili da su izumrli početkom ovog vijeka?

Veći Miloševići od Miloševića

U Beogradu više ne žele Sarajevsku i Bosansku ulicu, mijenjaju nazive zbog “srpstva”

Pa ni krvnik Milošević nije posezao za ovim anticivilizacijskim mjerama, upravo ne bi li sačuvao validnost i dostojanstvo beogradske metropole dok su njegovi gaulajteri izjedali i srpsko i sva ostala zapadnobalkanska društva. Tada su mu upravo ulice glavnog grada njegove srboslavije davale legitimitet u svijetu. Beogradom se dičio kao multietničkim polisom.

Ovo danas, ova SNS hunta, ili, kako je reditelj Srđan Dragojević s pravom zove, svinjska hunta, odlučila je baždariti veliki Beograd na seoske postavke, kakvog zaseoka na Manjači. Jer samo tako zna i umije. Za ovu huntu Bled, Celje, Maribor predstavljaju tamo daleke toponime “poalpskih konjušara“, kako je nesrećni (pro)četnik Bora Đorđević “tepao“ Sloveniji, prije no što je ponizno tražio državljanstvo ove divne zemlje.

SrBska Bosna ili je neće biti

No šta je sa Bosnom, Sarajevom, Zenicom, Mostarom? Nisu ovi toponimi, preciznije nije zemlja bosanska toliko daleko od Beograda sa svojim gradovima ponosnim. I nisu nesrećni Vesiću zamjeniče, a gradonačelniče Beograda baš Zenica, Sarajevo i Mostar sa svojim logističkim arsenalom granatirali Beograd iz Bosne, e da bi Beograd bio “ljut“ i da bi se mašio ukidanja naziva ulica. Jok, bilo je upravo suprotno! Pa je nelogično brisati bosanske toponime, osim ako se želi produžiti zločinačko djelovanje pod plaštom “srbomržnje“.

Ooo, koliko je to sramote za jedan grad, za njegove stanovnike!!!

Ali ja znam da to nije moj Beograd! Nije to grad, sredina i širina koja će ostati kasaba, kakvu je u svojim glavama zamišljaju srpski nacionalisti, koju su pod plaštom Velike Srbije od Beograda i te zemlje napravili sramotnu malu prćiju.

Jer, moj Beograd je nešto drugo!

Moj Beograd je Beograd Vlade Arsenijevića. Beograd Biljane Srbljanović. Beograd Ide Seferija. Beograd naše Borke Pavićević. Beograd Saše Ilića. Beograd Nikole Koja. Beograd sjajne muzike, Beograd ušća rijeka, Beograd ruže vjetrova, Beograd kao utočište za nevoljnike i velika kafana za umjetnike. Beograd svih silnih dobrih ljudi sa kojima sam živio na Paliluli.

Beograd Tina Ujevića

Kad vidim Beograd, ja se sjetim Tina Ujevića, a ne četničkih nepismenih kabadahija. Prvo mi Tin po asocijacijama grada zaigra. Gledam fotografiju iz Skadarlije, kako u kafani “Tri šešira“ vrhovima palca i kažiprsta steže cigaretu, dok promatra bokal crnog vina.

Čitam, Tin veliki kaže:
„Prije svega, ja bih najurio iz Beograda sve spekulante, porušio bih banke, Narodnu skupštinu preselio bih u neko provincijsko mjesto, na primjer u Stenjevac (duševna bolnica), zatvorio bih umjetničko odjeljenje, a ministre bih smjestio na jedan brod…Od svih prijestoničkih ulica ostavio bih Skadarliju, Vasinu, jedan dio Poenkareove i Terazije“

Negdje dok je pisao Lelek sebra, Tin Ujević je u uncu precizno opisao šta bi i kako bi s Beogradom. Kao da je ustao, stotinu godina dockan, pa pisao. A da je budan, Tin bi vidio kako provincijalna hunta vlada, pa od Beograda selo pravi. Jednako tako je i u njegovo vrijeme iozmeđu dva Velika rata bilo. Pa je odistinski Beograd opet preživio.

A, to je Beograd širokog osmjeha, raširenih ruku. To je balkanski mali metropolis, koji ima snage usisati sve, pa i zlo loših i osrednjih što od njega prave kasabicu.

Ljepota Beograda je u njegovoj dobroćudnoj veličini koja će i ovu sramotu u ime nekakvog srBstva sažvakati. Samo treba vremena.

Do tada, treba govoriti i svjedočiti – da se Beograd ljeta gospodnjeg 2020. pretvorio u kasabicu serbsku samodovoljnu, nikad dorečenu, koja se stidi svojih ulica i koja pokušava da se uklopi u aršine Banjaluke iz 1992. godine, kada su padali norodni heroji – zato što su bili nesrbi i zato što su bili partizani. Danas u Beogradu simbolički pada Sarajevo, Mostar, Zenica, Bosna…valjda zato što nisu srpski. Zar je, majka mu stara, baš potrebno da je cijeli svijet prosrpski, pa da sve bude potaman vlastima koje ne skreću sa Miloševićevog puta? Zar je potrebno i neophodno da se svako na Balkanu uklopi u velikosrpsku matricu pa da budu zadovoljeni ukusi Vučićevih kerbera? Zar je potrebno povlačiti poteze koje bi Karadžć i Mladić hvalili, e da bi se dokazala nekakva moć???

Jer, ako jeste, onda je to konačna kapitulacija svih onih ljudi koje sam pomenuo, a bogme i “belog grada na ušću reka“.

Radiosarajevo.ba