Dušmani su ubijali i maksumčad koja je tek prohodala

Okahrila sam se, sinko, kada sam čula da na spisku za ukop i ove godine nema pronađenih mojih najmilijih sina Rifeta (1966.), snahe Hatidže (1968.), petogodišnjeg unuka Adisa i dvogodišnje unuke Adise, s tugom nam govori Habiba Špiodić (83) iz planinskog sela Krušev Do kod Srebrenice.

Ubistva iz zasjede

Sjeća se da su ona, snaha i unučad 5. jula 1992. godine s grupom Kruševljana i susjednih Lučana preko planine Sušica iz sela pokušali pobjeći u Srebrenicu.

– Selo graniči sa Srbijom. Te 1992. godine s one strane Drine počet će danju i noću bacati granate. Uzesmo nešto hrane, tople garderobe, stegosmo obuću i preko šume cijelo selo krenu u pravcu Srebrenice. Granatiraju sa svih strana, a putem leševi ljudi i stoke. Ni sama ne znam kako smo došli do Srebrenice, 50 kilometara od našeg sela – sjeća se Habiba.

Fotografija snahe Hatidže s djecom

Kaže da su nekoliko dana čekali kada će ostali stići preko šume u Srebrenicu. Sposobni muškarci vraćali su se da ih traže, ali mnogi od njih nisu preživjeli. U šumi su ubijeni granatama.

– Prođoše tri sedmice kad se pronese vijest da su na tom putu, u planini Sušica kod Podravanja poginuli mnogi. Niko mi ne govori za moje najmilije – kazuje Habiba.

Danima se uplakana Habiba raspitivala za sinove, snahu i unučad. Sinovi Rifet i Šefik kasnije su se pojavili, a snahe i unučadi nema. Poslije je saznala da su ih ubili na toj planini.

Šefik preživio

– Zar su mogli dušmani ubijati maksumčad koja je tek prohodala – pita se starica Habiba, dodajući da  kosti snahe Hatidže, unuka Adisa i unuke Adise još nisu pronađene.

Nažalost, kad je pala Srebrenica, u julu 1995. godine, preko šuma nisu prešli njeni sinovi Rifet i Refik. Refik je pronađen i ukopan u Memorijalnom centru Potočari, dok se za Rifetovim posmrtnim ostacima još traga.

Šefik je preživio logor u Rogatici i danas kao invalid živi s majkom u Kruševom Dolu.

Daleko su Potočari

Zbog godina, narušenog zdravlja i udaljenosti Memorijalnog centra, Habiba posljednjih godina ne ide u Potočare. Ostaje joj, kaže, da još ovo malo života provede u svom selu, s bolom i tugom, moleći Boga da će, dok je živa, biti pronađene kosti sina snahe i unučadi. Kako kaže, jedino kada spava, ne misli na njih.

Avaz