Priča o čovjeku kojeg se njegova žena više nije sjećala

Jutro je. U bolnici vlada velika gužva. Na red kod hirurga čeka jedan stariji gospodin. Konačno, njegov je red.

Pogleda na sat. „Hmm, 8:30 je. Stići su na vrijeme, ako Bog da…“ – pomisli u sebi. Nedavno je imao operaciju na palcu, pa je došao da mu odstrane konce.

Sestra mu reče da sjedne u ordinaciju, i još malo sačeka.

„Ali, ja imam hitan sastanak u 9:00, pa vas molim da požurite…“ – naglasio je.  Nestrpljivo je bacao pogled na sat, mršteći se. „Pa gdje je više taj doktor….“

Ko čeka taj i dočeka (ali se nekad i načeka). Doktor naposljetku dođe. Rana je lijepo zarasla, pa naloži sestri da skine konce i ponovo je previje.

„Možete li, molim vas, požuriti jer ne želim da zakasnim…“, starac reče.

Sestra ga upita da li žuri na pregled kod nekog drugog doktora.

„A, ne, ne idem kod doktora. Svako jutro u 9:00 doručkujem sa svojom ženom.“

„A kakvo je zdravlje Vaše supruge?“

„Ona je imala moždani udar. Nije baš dobro, pa se ja brinem o njoj.“

Kad je završila s previjanjem, sestra ga ponovo upita: „Da li bi Vašoj ženi smetalo da zakasnite?“

Odgovori: „Ne bi mi zamjerila, jer se više i ne sjeća ko sam. Ne prepoznaje me…“

Sestra se iznenadi, pa reče: „I Vi i dalje vodite brigu o njoj, i bojite se da ne zakasnite na doručak, mada se ona Vas ni ne sjeća!?“

On se na to nasmiješi i reče: „Da, ona se mene ne sjeća, ali ja i dalje znam ko je ona meni…“

/akos.ba/