Abdulah Sidran: Zamislite da postoji mašina koja sakuplja i vaga narodne suze

Naši političari ne žele čuti istinu koja kaže da naš narod više boli nepravda nego sirotinja i glad. Nurija je kaz’o ovako: „Iziš’o nekakav malčice blentav čojo pa stao nasred čaršije i viče: Narodeeee ! Prodajem vreću slobode za jedan fišek pravde!“ Corona jeste velika opasnost. Iza nje se krije nešto mnogo dublje. Možda se više i ne krije

Iz štampe je izašla knjiga „A Nurija veli“ akademika Abdulaha Sidrana, bosanskohercegovačkog velikana pisane riječi. Knjiga je izbor „fejsbučarenja“, opisao je u najkraćem svoje novo djelo u izjavi za „Azru“ netom nakon što smo na njegovom Facebook profilu pročitali i na našem portalu prenijeli vijest o ovom svojevrsnom spisateljskom dnevniku koji je sabrao zapise o svakodnevici. Onako kako teku naši dani, i kako ih doživljava jedan pjesnik i povremeni komentator društvenih zbivanja. Knjiga je zbirka mudrolija narodnog filozofa Nurije, dodao je Sidran.

Dovoljno povoda da u širem intervjuu našeg književnika pitamo više o Niriji i Nurijinim promišljanjima, ali i samog pisca. Osim svog profila na FB-u Abdulah Sidran kreirao je i profil Sidran A Nurija „u počast onome Nuriji što je pod četničkim snajperima džogirao kroz Sarajevo 92-95.”

Zna li se sudbina Nurije?

– Da. Zdrav je, bodar. Sklonio se u relativnu komociju jedne medicinske ustanove, što mu omogućava pristojna penzija, zarađena u Austriji, davno prije rata protiv Bosne. On je vrlo mučaljiv čovjek – ono što ima da kaže, kazuje gestom, baš poput tog nevjerovatnog džogiranja – ne voli da ga se bihuzuri, i to poštuju svi koji ga poznaju.

Koliko mi uopće čuvamo tu kulturu sjećanja u BiH, pa i na ratno Sarajevo 92-95.?

– Postoje institucije, mahom samonikle, koje zaslužuju svaku pohvalu. Mlađi ljudi su već savladali i nove tehnologije „povlačenja sredstava“ iz raznih evropskih fondova itd. Danas bi već bilo teško i pobrojati koliko takvih grupacija i institucija imamo, zato bih ja da vam reknem nešto drugo.  Ako bismo željeli biti i pošteni i pametni, onda bi važne stvari u historiju trebalo bilježiti odmah, dok su vruće. Tada bismo najprije morali kazati da je pionir, začetnik, vizionar, u svim poduhvatima te vrste bila nevjerovatna Suada Kapić, sa desecima svojih projekata „mapiranja opsade“ i onoga što će neko kasnije nazvati „modul memorije“. Ta divna gospođa – s njome sam sarađivao dok se još, sasvim mlada, bavila glumom, veoma uspješno! – ona je, dakle, u svoj projekt vjerovala toliko da je pod bankarsku hipoteku stavljala porodične stanove, kuburula s kreditima, boreći se istovremeno, kao i svi mi, za goli opstanak i preživljavanje. Ne zaboravljajmo takve veličine!

Vaš Nurija je, kako kažete, sarajevski narodni filozof iz inata, opasnih misli, ali i šala… Zašto iz inata?

– Naravno da se u njegovome primjeru – pa ako hoćete i u mome, koji sam kreirao taj književni lik – termin filozof ne upotrebljava u akademskom značenju, daleko bilo. Radi se više o onome modelu osoba kakve postoje u svim našim čaršijama, kasabama, koje su malčice „nasvojuruku“, pa im ta općeprihvaćena „uvrnutost“ ponekad daje za pravo da kazuju i ono što drugi neće ili ne smiju. Prirodno je da ne postoji vlast kojoj je milo čuti da neko na pitanje kako je Bosni odgovara: „Najboljima najteže, najgorima najbolje!“ Takve i slične aforističke misli zasnovane su, naravno, na stilskoj figuri koja se zove „pretjerivanje“. Ona je u misaonoj komunikaciji zbilja neophodna, jer stvari svoju suštinu pokazuju tek kad ih dovedemo do krajnjih granica, što je nemoguće bez postupka pretjerivanja.

O čemu Nurija još govori u knjizi?

– Nurijine mudrolije su dio knjige, možda najbolji i najatraktivniji, ali nije ni ostalo nevaljalo i nevažno: poezija, proza, politički komentari, baš svašta. Poglavlje pomalo sofisticirane pripovjedačke umjetnosti s naslovom „Pepeljuga“, zapravo je sažetak romana u kojemu se, na način književno relevantnih psihoanalitičkih postupaka, pokušava otkriti rađanje i porijeklo zla u ljudskom biću.

Gdje se knjiga može kupiti i po kojoj cijeni?

– Postoje na mojim FB profilima obrasci/narudžbenice. Šaljemo poštom, nakon što primimo narudžbenicu. Plaćanje pouzećem. Čini mi se. Ne znam. To vodi moj sin, jer ja nemam pojma o poslovima prodaje. Umijem odlično kupovati.

„Trijebio sam korov; u našoj nevidljivoj bašti; o, koliko se gnjila rastinja; razbuktalo oko jednog; poganoga trsa !dubok joj korijen; previsoko uzrasla; otrov gorušica; cio sam dan; i cijelu noć; ruke i dušu; poganio; sve plikovi poiskakali; po dlanu jednom; i po dlanu drugom; prinesi bokvicu,prinesi ibrik, draga !polij dlanove moje; peri mi sa ruku; i sa duše; kal.“       Stihovi su ovo Vaše pjesme koju odnedavno imamo priliku i slušati putem YouTubea u izvođenju Brane Likića? Je li lako “trijebiti korov” i kako se to danas radi?

– Tu pjesmu su brzo, kao svoju, kao našu zajedničku pjesmu, prepoznali svi normalni ljudi koji u prostoru FB-a traže prijateljstvo, dijalog, razumijevanje. Ali – jednako kao u stvarnosti, i u prostoru FB-a pojavljuju se veoma problematični ‘likovi’, izmišljenih biografija, patološki slučajevi, radosni dok čine intrigu, klevetu, kaljaju časne ljude, pljuju po boljima od sebe… Bolesnici, kojima to ne možeš kazati lijepim načinom. Pa – baš kao i u stvarnosti – tu su i brojni maheri koji Mrežu koriste za obavljanje mutnih poslova  prevare, nariču nad svojim teškim životinima, traže od naroda novac – a slikaju se po morskim destinacijama, za trpezama na kojima stoje boce francuskog konjaka i najskuplje cigarete, da ne povjeruješ koliko je mahnit naš narod. Postoje, i među nama žive – ne zna se od čega ako nije od toga – osobe koje za svoje izmišljenje životne tegobe od ljudi traže i dobijaju ozbiljan novac. – Jednostavno, prevaranti, opsjenari. Poput onog Torabija. – O njima se u toj pjesmi govori, to je taj korov, što se namnožio u našoj virtualnoj FB bašti. Pa to povremeno valja trijebiti, to znači skidati s liste prijatelja, blokirati, obavijestiti prijatelje da im se ‘uvalio’ lopov, itd.

Sidran tokom intervjua za “Azru” u kulturnom krugu, nastalom spontano u vrijeme književnikovog programa u Kamernom teatru 55: Druženja nastavljaju skoro svakodnevno u sarajevskoj galeriji “Ami”

Kako deverate sa ovom situacijom s pandemijom?

– Nurija je u narodu brzo uočio jednu posebnu vrstu nelagode. Odmah se dalo prepoznati da je u narodu manji strah od Corone nego od činjenice da njegovim životom upravljaju nekompetentni ljudi. Mnogo su ga ružili kad je – ne odmah, nego nakon onog ‘popuštanja’ mjera restrikcije – kazao: „Oni se nisu bavili koronom ni onda kad su nam nametali ograničenja, ni sad kad nam ih smanjuju i skidaju.“ Ta se Nurijina misao, nažalost, pokazala jezivo tačnom.

U mojoj porodici neke su se stvari u tome kontekstu pokazale dobrim, i lijepim. Više vidim svoju djecu i unuke, više smo zajedno, majka Bija bolje spava, jer su djeca u kući, a onomad nije oka sklapala dok se ne saberu pod krovom. Ne skače više na svaki šum: „Idu l’ mi to djeca ?“

 Imate li adekvatan liječnički tretman s obzirom na svu situaciju s Coronom koja traje već mjesecima?

– Ne tražim i nemam. Smatram sebe iznimno zdravim, bilo bi me sramota zauzimati nečiju klupu u čekaonici. Da kucnem u drvo, otvorila se granica, pa su mi – nakon dva mjeseca pauze – od moje drage Ramize počeli ponovo stizati oni ljekoviti napici, i red je da kažem. Elhamdulillah ! Prije toga, bio belaj. Ne daju preko granice ni flašici mlijeka, a kamo li mome sanduku raznih tekućih ljekovitih tinktura. Da taj kartonski sanduk s likarijama pređe granicu, to nije bilo lako izvesti, naprotiv, bilo je veoma teško. A na taj je poduhvat mnogo vremena utrošio jedan naš ratni junak (inicijali K.A.) i ja mu se ovim putem javno zahvaljujem.

Vjerujete li da je Corona zaista tolika opasnost kako se predstavlja ili se iza svega krije nešto mnogo dublje?

– Postoje kosmičke istine nedokučive ljudskom umu. Pa se razuman čovjek u to i ne upušta. Slično je s ovim. Ja sam djeci odmah kazao: Nama je svejedno. Bio on kreiran, bio samorodan – nama ga se isto piše. I valja se ponašati u skladu s razumom. Afera s onim đavolima – učinila je više štete našem društvu i državi od svega šta je posljedica epidemije. Naši političari ne žele čuti istinu koja kaže da naš narod više boli nepravda nego sirotinja i glad. Nurija je kaz’o ovako: „Iziš’o nekakav malčice blentav čojo pa stao nasred čaršije i viče: Narodeeee ! Prodajem vreću slobode za jedan fišek pravde!“

Inače, tvrdnje u Vašem pitanju ne stoje u suprotnosti. Oboje je tačno. 1/ Corona jeste velika opasnost. 2/ Iza corone se krije nešto mnogo dublje. – Možda se više i ne krije.

Kako živite danas, Vi i Vaša supruga?

– Naučio sam ja na sve varijante. Imati pa nemati, stisnuti se pa se razbacivati. Sve što je pripadalo jednoj pjesničkoj egzistenciji, i mene je prirodno zakačilo. Moje stalne prinadležnosti (penzija, plus akedemijski dodatak) dvostruko su manje od troškova tzv. potrošačke korpe. Uradio sam neki nacrt Uredbe kojom bi se (u obliku specijalnog dodatka na penzije)  pomoglo nekolicini najznačajnijih  stvaralaca u oblasti nauke i umjetnosti, u nekoliko navrata s ekspertom Aljošom Čamparom razrađivao taj nacrt, činilo nam se da je udovoljeno traženim kriterijima: najstrožiji mogući pristup u selekciji, minimalan broj onih koji mogu ispuniti tražene uvjete, obavezni internacionalni parametri i kriteriji, itd.) –  ali je u daljnjoj proceduri uništen njegov osnovni smisao, proširenjem mogućih nosilaca na kategorije koje tu ne spadaju. Postoji neka demokratska većina koja ne dopušta i ne uvažava kategoriju IZVRSNOSTI, IZNIMNOSTI, INTERNACIONALNE AFIRMACIJE. Smatraju da u toj materiji ne smije postojati razlika između recimo Ćamila Sijarića i nekog jedva poznatog književnog aktiviste. Zato sam od toga digao ruke.

Često, vidimo na FB, dijelite i slike Vaših zajedničkih trenutaka. Kako biste opisali Vaš brak?

– Pa ne valja da to ja činim, da šta ne ureknem. Neka vam bude dovoljno: ja sam sretan čovjek.

Gdje su djeca, čime se bave, velika su Vam podrška?

– Da. Djelujemo kao jaka ekipa. Miranda, od koje imam dvoje divne unučadi, uskoro se vraća u Sarajevo i preuzima novu dužnost. Velika radost za sve nas! Tarik okončava studij bio-inžinjeringa, Amra pravi prelijepe stvari na studiju dizajna, svi oni imaju svoje momke i djevojke i sve se to zna sakupiti oko mene i Bije… pa vi sad razmislite ima li od toga veće ljepote !?

Uspjeli ste prije Corona krize posjetiti Ameriku, kakve uspomene ste donijeli?

– Ta epizoda zaslužuje pet ovakvih intervjua. Zato mi dozvolite da kažem samo ono što mi je ostalo kao neugodno i ružno sjećanje na taj događaj. Totalno je, u svim medijima, prešućena i ta važna kulturna i patriotska misija. Čak ni revija koju sam iz Amerike obavještavao o našim poslovima i zbivanjima, nije se udostojila zabilježiti činjenicu da je bosanski pjesnik Abdulah Sidran održao predavanje na Slavističkoj katedri Univerziteta u Chicagu! Pa da je bosanski vrtlar oplijevio baštu jednog od 10 najboljih univerziteta na svijetu, i to bi se moralo zabilježiti, a kamoli ova činjenica, ravna kakvom krupnom međunarodnom književnom priznanju. Takvu vrstu odnosa ne mogu razumjeti bez najružnijih primisli. – Inače, učinilo me sretnim kad sam u bibliotekama univerziteta u Chicagu i Bostonu našao izdanja Akademije nauka i umjetnosti BiH, cijelu jednu našu važnu ediciju: Afirmacija bh. književnosti na stranim jezicima. To je projekt koji sam ja u ANUBiH kreirao i vodio desetak godina, a sada ga je, na moju veliku radost i zadovoljstvo, preuzeo kolega Dževad Karahasan.

Osim što pišete, koga Vi danas čitate najviše?

– Čitam sve, u manjim dozama. Još je antropologija ono što me najviše uzbuđuje, ali ne dam da mi promaknu naši novi pisci. Tvrdim da savremena bh. književnost može napraviti jaču reprezentaciju nego cio preostali evropski prostor. Ovo se odnosi jednako na roman i na poeziju. I ne obuhvata nas, starohane. Možete izostaviti i generaciju Jergovića, pa i Hemona. Opet ostaje desetak strašnih pisaca, romanopisaca i pjesnika. U ANUBiH radimo prevod  na njemački jezik knjige „Brodska cesta bb“ Medihe Šehidić, naše književnice koja živi u Beču. Nevjerovatna je njena životna sudbina i nevjerovatno je kako se iz takve sudbine moglo izvući živu glavu, sačuvati razum, upiti u sebe sva bitna znanja o svjetskoj knjževnosti, postati veliki pisac, i ne samo pisac. Ponekad sam šokiran stepenu mudrosti do kojeg je došla, kroz patnju i stalno gledajući smrti u oči.

O Darku Cvijetiću?

– Da. Prepoznao sam, prije šest godina, iznimnost njegovog pjesničkog dara. Nisam o njemu ništa znao, ali sam u naslov jednog teksta u „Avazu“, stavio nešto poput: „Evo nam iz Prijedora dolazi književno čudo.“

Koliko ovom društvu nedostaje jedan akademik Muhamed Filipović?

– Ako govorite ironično, pitanje ima smisla. Mi smo nedavno izgubili historičara evropskoga ugleda i svjetske respektabilnosti, divnog prof. dr. Mustafu Imamovića. Dok pametne države nijednu premisu svoga političkog odlučivanja ne kreiraju, a da ne upitaju za mišljenje sve vrhunske naučnike (historija, filozofija, politologija), naši mudarci i najvredniji ljudi sa svijeta odlaze, a da ih ni na kafu nikad nisu pozvali naši narodni prvaci. Naša nesreća s narodnim vođama je konstanta naše prilično duge historije. Pa se ona onda neminovno odražava i na kvalitet one apstrakcije koju zovemo „narod“. E, hajdemo se onda našaliti i šalom završiti ovaj razgovor. – Zamislite da postoji mašina koja sakuplja i vaga narodne suze – To nije bezveze. Nekada  su bosanske plemkinje imale staklenku, zvala se: l a c r i m a r i j – sakupljač suza, dok su im muževi u ratovima, one su svoje suze (lacrime) nakapavale u te staklenke.

E, sad zamislite ! Pitam: Da li bi naš narod pustio više suza nad sportskom nesrećom da, gluho bilo, neki naš veliki fudbalel, poput Edina Džeke, slomi nogu, ili da iziđe vijest kako se srušila zgrada ANUBiH i u joj pogunulo 50 bh. akademika, dakle najboljih ljudi koje imamo u nauci i umjetosti.

Nogometaš u ovoj stvari ima nedostižnu prednost.

Azra.ba